Predpremijera predstave: Srebrenice nije bilo!

536

Mostarski teatra mladih 1974 u okviru manifestacije Dani mevluda i zikra sinoć je u Sali Narodnog pozorišta Mostar izveo predpremijeru poetsko dramske prestave „Srebrenice nije bilo“ prema tekstu Muje Musgića a u adaptaciji Ljubice Ostojić. Grupa mladih glumaca MTM-a predvođeni direktorom Seadom Đulićem, premda smatraju kako se na drami treba još puno raditi da bi ona dobila konačne umjetničke konture, već u prvim replikama uspjeli su zaustaviti dah mostarske publike i zajedno s njom još jednom proživaljavati višeslojne tragedije Srebrenice, kako one koje su se dešavale tokom agresije i genocida u ovom gradu tako i one koje danas žive Majke Srebrenice.

U prvom planu briljantnog Musagićevog teksta, kojeg su znalački interpretirali glumci Amra Prutina, Enes Salković, Armin Hadžimusić, dominira ideja nametnutog zaborava, zaborava koji se mora desiti kako bi se ostvarili ciljevi nevidljivih planera nove demografije na Balkanu, kako bi se zadovoljile sujete „pijanih oficirskih paleta“ po bjelosvjetskim metropolama. „Bio sam u Srebrenici, A, Srebrenice nije bilo. Bio sam u Srebrenici, a Srebrenice nema. Gdje je Srebrenica“ rečenice su koju glumci ponavljaju konstanto, svakih par minuta. Na taj način, vjerno su preslikali svu bol koju danas preslikavaju preživjeli Srbreničani, jer njih se niti čuje niti vidi, jer njih se niti ne tretira kao činjenica. I oni su u masovnim grbnicama ljudskih savijesti i ne brige, i oni su obestjelovljena bol, bol s glasom bez tijela, reljefne sjenke po zidovima političkog senzacionalizma. Jer oni su Srebrenica, a Srebrenice nigdje nema.

„ Građa predstave je teške i uvijek je upitno koliko možemo pustiti da ona traje. Cijela radnja je smještena u misaono duhovni prostor, u bol koji odslikava odnos čovječanstva prema genocidu koji se desio u Srebrenici. Međutim, Srebrenicu smo posmatrali kao metaforu. Iz Srebrenice pamtim najglasniju tišinu. Tamo se jedino tišina čuje. To je grad sjenki, grad ljudi kojih nema, tamo srećete ljude kojih zapravo nema. Ja se tako osjećam i u Mostaru. Čini mi se da je i cijela zemljapostala slična Srebrenici. Čini mi se da mi svi živimo u jednom velikom groblju, smao su različiti slojevi. Gdje god zakopamo izlaze kosti. To je ono gdje spavamo, po čemu hodimo“, rekao nam je Sead Đulić.

Pokrovitelj predstave „Srebrenice nije bilo“ svojim skromnim finansijskim sredstvima sinoć je bio B.Z.K. „Preporod“ G.D. Mostar. Hoće li ova predstava doživjeti još koje svoje igranje uveliko zavisi od finansijskih sredstava jer u nju treba uložiti značajna sredstva kako u umjetničkom tako i u tehničkom smislu.