إِنْ هُوَ إِلاَّ ذِكْرٌ وَقُرْآنٌ مُّبِينٌ
لِيُنذِرَ مَن كَانَ حَيًّا وَيَحِقَّ الْقَوْلُ عَلَى الْكَافِرِينَ
“To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70).
Hadis: “Kada čovjek umre i njegovo djelo se prekine (tj. prestaju mu teći sevapi), osim u tri slučaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun džarije), znanje kojim se ljudi koriste (‘ilmun juntefe’u bihi) ili dobrog potomka koji Allahu upućuje dovu za njega (veledun salih jed’u lehu).”
Braćo i sestre u Islamu,
Mi smo stvorenja koja su privremeno na ovome svijetu i kako se kaže u jednom hadisu, čovjek je kao putnik koji svrati u hladovinu drveta da se odmori i nastavlja putovanje. Eh kad to naše drvo ogoli i opadne mu lišće i nestane hlada valja ići ispod njega, a gdje, naravno hidžra na drugi svijet. Svi smo mi uglavnom imali ta iskustva ispraćaja sa ovog svijeta svojih najbližih, svoje rodbine, komšija i prijatelja.
Kako se ponašati u takvim situacijama. Kako se odnositi prema umirućoj osobi i kako se sjećati svojih umrlih? To su jako važna pitanja. Islam je kompletan sistem života i odredio je i propisao način ponašanja ljudi u slučaju smrti člana porodice. U toj situaciji ima više obaveza za žive.
Prva obaveza je opremanje, gasuljenje umrle osobe po islamskim propisima, umotavanje u ćefine, klanjanje dženaze i ukop u harem.
Druga obaveza je vraćanje duga umrle osobe, ukoliko ga je imala. Nasljednici imaju obavezu da iz imetka umrlog vrate njegov dug prije same diobe imetka. Ukoliko umrli ostane dužan za života, a ne ostavi imetak, poželjno je da nasljednici vrate taj dug ako mogu, jer se u hadisima pominje da se dug čak ni šehidima ne prašta.
I treća obaveza nasljednika je da sprovedu oporuku umrlog ako je u skladu sa šerijatskim propisima, tj.da nije oporučio nešto suprotno islamu, da nije testamentom ostavio više od jedne trećine imetka, jer je pravo ostavitelja da može samo do jedne trećine oporučiti, a ostalo je pravo nasljednika.
Braćo i sestre, kada umre neki musliman ili muslimanka nema potrebe ni obaveze, čak je pokuđeno pripremati hranu za goste, velike ručkove i sl. Čak je prema hadisima obaveza komšiluka da donosi hranu ožalošćenoj porodici. Poslanik je rekao: “Pripremite hranu za Dža’ferovu porodicu, jer njih trenutno zaokuplja nešto drugo!“
Naravno da trebamo posjetiti ožalošćenu porodicu i izraziti joj saučešće, pokušati im biti od pomoći, posebno ako su nam rodbina, komšiluk i prijatelji. Posebna priča je upotreba alkohola prilikom dočeka ljudi na saučešću u kući, to je nedopustivo. Ne postoji ni jedan razlog koji može opravdati upotrebu alkohola općenito, a posebno u ovakvim situacijama, makar nam na saučešće došao ne znam ko od komšija nemuslimana, obaveza je poštovati svoju tradiciju i ljudi će to razumjeti.
Nema potrebe za nošenjem cvijeća i vijenaca, a ta sredstva što bismo kupovali cvijeće, dajmo ih u neku dobrotvornu svrhu kao sadaku pred dušu umrle osobe, od toga će sigurno imati koristi. Ovo su posljedice višedecenijske ateizacije naših ljudi na ovim prostorima, kao i još mnogo drugih stvari koje su se udomaćile oko dženaze.
Jedna od njih je i izgradnja velikih nadgrobnih spomenika i stavljanje slika na te spomenike. To nije islamska obaveza i adet, makar mnogi između nas smatrali da je vid dobročinstva da napravimo što veću grobnicu, da ona bude što ljepša, da je što više mermera u njoj, da je što skuplja. Mnogi se kreditno zaduže da bi to uradili, jer kad je to uradio komšija, mora i on po svaku cijenu. A korist od toga ima samo kamenorezac. Umrli od toga nema nikakve koristi, a živi postupa suprotno normama islama.
Islamski učenjaci su saglasni da je dozvoljeno postaviti nišan sa imenom i prezimenom umrle osobe, ali ne preveliki i ništa više od toga. To je u skladu i sa tradicijom na našim prostorima do u nazad 80 godina. Savjet je da umjesto veleljepnih spomenika, ta sredstva damo kao sadaku pred dušu umrle osobe.
Zato koristim priliku braćo i sestre da nas sve pozovem da o ovome dobro i ozbiljno razmislimo, da ne kažemo, kad je on moram i ja tako, sa svijetom itd… Odaberimo ispravan islamski postupak.
Svi mi želimo svojim živim i umrlim najbolje, pa shodno tome u raznim tradicijama su se razvili različiti oblici sjećanja na umrle. Tako je i kod nas. Čitav niz različitih popratnih aktivnosti nakon smrti člana porodice uobičajio se kod nas.
Neke od tih aktivnosti su u skladu sa normama šerijata, a neke su plod ugledanja uglavnom na naše komšije koji nisu muslimani. Najčešći oblik sjećanja na naše umrle su sedmine, četerestine, polugodišnjice ili godišnjice, kojom prilikom se ovdje kod nas u Mostaru uglavnom poklanjaju hatme, koje su najčešće učili drugi, umjesto nas, za naše umrle.
Odmah da kažem da u relevantnoj islamskoj literaturi, gdje se tretiraju pitanja smrti, dženaze, ukopa i sjećanja na umrle, nigdje ne spominju ovi termini, niti da ih treba na bilo kakav način obilježavati. To nije radio Poslanik ni ashabi, već smo najvjerovatnije te termine preuzeli od kršćana.
Zamislimo braćo i sestre, koliko ima nažalost onih koji čak ni dženazu nisu klanjali svome umrlom, a da ne govorimo o tome da taj insan ne obavlja namaz nikako, dakle zapostavlja farz, najstrožiju islamsku obavezu, a insistira na ovim stvarima sedmine, četerestine i sl. koje kako vidimo nisu nikakva vjerska obaveza, čak šta više, ali je čovjek uvjeren da je to najvažnija obaveza u Islamu. Znajmo da se ne moraju praviti ni sedmine, ni četerestine za svoje umrle.
Dok smo živi mi trebamo voditi računa da radimo ono zbog čega će nam sevapi teći i nakon smrti, kako je to pomenuo i poslanik u hadisu: “Kada čovjek umre i njegovo djelo se prekine (tj. prestaju mu teći sevapi), osim u tri slučaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun džarije), znanje kojim se ljudi koriste (‘ilmun juntefe’u bihi) ili dobrog potomka koji Allahu upućuje dovu za njega (veledun salih jed’u lehu).”
Naravno da i mi možemo nešto učiniti za dušu naših umrlih, mimo hatmi za sedminu i četerestinu. A šta je to? Prvo da mi kao porodica i rodbina umrlog nastojimo živjeti islamski. Drugo, da mi činimo dovu za svog umrlog, kako se kaže u pomenutom hadisu i učimo ono što znamo.
Braćo i sestsre, islamski učenjaci su saglasni da umrla osoba ima koristi od nečega što drugi uradi u sljedećim postupcima:
1.Kada musliman upućuje iskrene dove Allahu dž.š. za umrlu osobu,
2.Kada se za umrlu osobu podijeli sadaka,
3.Kada se za umrlu osobu obavi hadž.
A sada želim da pomenem mišljenje jednog od naših alima koji je obilježio prošlo stoljeće r .Husein Đozo. On zastupa stav da se Kur’an može učiti umrlima i da od toga oni imaju koristi, ali da to čini svako svome, odnosno da se Kur’an ne komercijalizira. Pitanje učenja Kur’ana umrlim kod nas na ovakav način, on objašnjava ovako:
-Opća orijentacija na smrt i mrtva čovjeka koja je zadesila muslimane u vremenu dekadence. To je velika deformacija islama jer je islamskim propisima dat samo metafizičko-eshatološki smisao. Ovozemaljski smisao propisa potpuno je zanemaren. Kur’an se prestao učiti živima da bi im poslužio kao pravilo i putokaz u životu. On se sada uči mrtvima, iako je sasvim jasno da je došao živom čovjeku da ga pouči kako treba da živi i da u životu na ovom svijetu zaradi vječnu sreću na ahiretu. Zbog takve pogrešne orijentacije došlo je do zloupotrebe Kur’ana, jer se on počeo koristiti za sve samo ne za ono čemu je namijenjen-tvrdi profesor Husein Đozo.
-Drugi razlog je komercijaliziranje obreda. Mnoge novotarije i običaji koje su dobile obilježje vjere nastale su iz komercijalnih razloga, smatra profesor Đozo u svojim fetvama.
U jednoj od fetvi, rahmetli Đozo poručuje: „Krajnje je vrijeme da se okrenemo živima i da Kur’an počnemo učiti živima. On je došao da žive uči kako treba živjeti. On koristi mrtvima samo onoliko koliko su živjeli po njemu i koliko su primjenjivali u svakidašnjoj praksi njegove principe.“
A evo i ajeta iz početka hutbe iz sure Ja-sin:
إِنْ هُوَ إِلاَّ ذِكْرٌ وَقُرْآنٌ مُّبِينٌ
لِيُنذِرَ مَن كَانَ حَيًّا وَيَحِقَّ الْقَوْلُ عَلَى الْكَافِرِينَ
“To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70).
Braćo i sestre, molim vas da pravilno razumijemo ovo o čemu sam danas govorio. Pozivam vas da budemo primjeri drugima, da činimo dobro i svojim umrlim na način kako je to najispravnije.
Kako vidimo mnogo je načina da pomognemo našim umrlim; sami živimo islamski, dovu činimo za njih, potrudimo se da naučimo kur’ansko pismo pa sami proučimo hatmu svome mrtvom ili poučimo naše dijete da uči Kur’an pa da ih se sjeti jasinom ili hatmom, a umjesto plaćanja nekome da nam uči hatmu za roditelje i naše bližnje dajmo sadaku pred njihovu dušu, a za nju ima mnogo mjesta danas. Puno je učenika i studenata kojima treba mala materijalna pomoć, ima i onih koji su gladni i hladno im je, pa u znak sjećanja na naše umrle pomozimo im i sevap poklonimo našim umrlim.
Molim Allaha dž.š. da nas pouči Kur’anu, da mi živi imamo korist od njega kako bi znali koristiti i našim umrlim, da Uzvišeni nagradi naše pretke koji su očuvali Islam ovdje i nama ga predali na čuvanje. Amin!!!
Šefik ef. Čavčić, džamija Bosanski mudžahidi, Mostar; 18.10.2013/13.Zul-hidže 1434.godine
