Propisi pri jelu i piću

PRIJE POČETKA JELA I PIĆA TREBA SPOMENUTI BOŽIJE IME
Svaki dobar posao, ako želimo da nam bude sretan i blagoslovljen, treba da započnemo sa Božijim imenom. Prema tome, prije nego što započnemo jesti treba da »proučimo- :Bismillahirrahmanirrahim. Ako bismo rekli samo: Bismillah (što znači: u ime Allaha) i to bi bilo dovoljno.

Prema mišljenju pojedinih islamskih učenjaka »učenje- bismilleta pred početak jela je vadžib«, dok većina veli da je to »sunneti ajn- tj. obavezni sunnet za svakog pojedinca kada sam jede, a »sunneti kifaje« kad se zajednički jede tj. ako samo jedan od prisutnih rekne: Bismillah – dovoljno je, iako je bolje da svaki pojedinačno rekne. Muhamed a. s. je često upozoravao ashabe na potrebu »učenja« bismilleta prije jela. Evo nekoliko hadisa koji o tome govore. Sakupljači hadisa Ebu Davud i Tirmizija biiježe hadis od h. Aiše, koja veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Kad neko od vas hoće da jede nek prvo spomene Božije ime. Ako to zaboravi učiniti prije jela, nek učini kad god se (u toku jela) sjeti«. Treba spomenuti Božije ime i onda kada želimo uzeti lijek, ili popiti neku tekućinu, koja nam je vjerom dozvoljena (kao na pr. voda, mlijeko, sok, čaj, kafa i sl.). Jedna od Muhamedovih a. s. žena bila je i udovica Ummi Selema koja je sa sobom dovela i malodobnog sina Omera. On se odgojio u Muhamedovoj a. s. kući. Ovaj Omer je pričao: “Odgojio sam se kao mladić u kući Božijeg Poslanika. Moja bi ruka (kad bismo zajednički jeli) hodala po sudu (tj. ne bih jeo ispred sebe nego od svakle ), pa mi je Božiji Poslanik jednom zgodom rekao:
»Dječače! (Pred početak jela) spomeni Božije ime. Jedi desnom rukom i ispred sebe«,
Muslim, Ebu Davud i Nesaija bilježe hadis od ashaba Džabira iz kojeg se vidi da je Muhamed a. s. rekao:
»Ako čovjek ulazeći u svoju kuću, kao i prije početka jela spomene Božije ime, šejtan rekne (drugim šejtanima): »Nema za vas ovdje ni konaka ni večere«, Međutim, ako čovjek prilikom ulaska u svoju kuću ne spomene Božije ime, šejtan rekne: »Imate gdje noćiti«. Ako čovjek pri jelu ne spomene Božije ime šejtan rekne: »Imate šta večerati«.
Dakle, i kad hoćemo u kuću unići treba »proučiti- Bismille ako želimo da se oslobodimo šejtanskog društva, koje nas navraća na sve što je najgore i što je po Islamu zabranjeno. Isto tako Ebu Davud i Nesaija bilježe, kako je nekom prilikom Muhamed a. s. sjedio i posmatrao nekog čovjeka, koji je jeo, ali nije prethodno rekao: Bismillah. Tek pri kraju jela sjetio se da nije spomenuo Božije ime, pa je tada rekao: »Bismillah«. Tada se Božiji Poslanik nasmijao i (na upit prisutnih) rekao:
“Za cijelo vrijeme sa njim je jeo šejtan. Kada je spomenuo Božije ime, tada je šejtan povratio iz stomaka sve (što je bio sa njim pojeo )«. Ako se prouči Bismille prije nego se počne jesti, veći je berićet u hrani. Tirmizija bilježi da je h. Aiša rekla:
»Božiji Poslanik a. s. (nekom zgodom) jeo je sa šestoricom ashaba. Došao je neki neuk seljak i uzeo par zalogaja. Time je i onako skroman obrok umanjio ashabima, koji su ostali gladni. To je Muhamed a. s. primjetio pa je rekao: »Da je ovaj seljak spomenuo Božije ime (ovo bi vam hrane) bilo dovoljno«.
I nečista osoba (džunub) treba da pred jelo ili piće rekne »Bismillah«, a bilo bi lijepo, ako nema vremena okupati se prije jela, bar da uzme abdest. Žena, koja ima mjesečno pranje (menstruaciju) ili neposredno poslije porođaja (dok je još u nifasu) takođe će pred jelo reći: »Bismillah«. Nekada se kod nas strogo pazilo da se prije početka jela rekne: »Bismillah«. Da bi se mladi tome poučili neko bi od najstarijih – obično otac – rekao na glas: »Bismillah«. I to je jedan od vidova islamskog odgoja mladih, pa bi sa ovom praksom trebalo nastaviti, a roditelji bi, specijalna majka, bezuvjetno trebali još od malena privikavati svoju djecu da pred jelo i piće spomenu Božije ime.

POSUĐE IZ KOJIH SE JEDE
Posuđe iz kojih se jede i pije treba da bude potpuno čisto. Prije svega, ako se jede iz bakrenog posuda mora biti kalaisano jer hrana u bakrenim nekalaisanim sudima usljed oksidacije bakra može biti ubitačna za zdravlje. I danas imamo mnogo slučajeva u zabačenim mjestima gdje se čistoći hrane i posuđa poklanja vrlo malo pažnje. Ne bi smjeli izgubiti iz vida upozorenje Božijeg Poslanika, koji je rekao da je čistoća vjerska dužnost na koju, kao na jednu od vjerskih obaveza, moramo paziti. Upogledu čistoće Muhamed a. s. ide tako daleko da veli: »čistoća je pola dina-vjere«. Muslimanima se jedino zabranjuje da se služe pri jelu i napitku zlatnim i sredbrnim posuđem, jer je to znak velikog luksuza, što Islam ne trpi. Ebu Hurejre veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Koji (muškarac) obuče svileno odijelo na ovom svijetu, neće ga obući u džennetu. Ko na ovome svijetu bude jeo iz zlatnog i srebrenog posuđa, taj neće jesti iz takvog posuđa na budućem svijetu«. Zatim je rekao:
»Džennetllje će biti odjeveni u svilenu odjeću, biće napajani raznim slatkim i osvježavajućirn pićima, a jesti će iz zlatnog i srebrenog posuđa«.
Ashab Ibni Omer veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Ko se bude oblačio u svile nu odjeću i ko bude pio iz srebrene čaše, taj ne spada u naše redove. Ko nagovori nečiju ženu da otkaže poslušnost mužu, taj ne spada u naše (muslimanske) redove. Ko nagovori slugu (podčinjenog) da otkaže poslušnost svome gospodaru (predpostavljenom), taj ne spada u naše redove«.

POŠTIVANJE HLJEBA I ČUVANJE MRVA
Hljeb se mora čuvati. Ne smije se gaziti niti razbacivati. Nije lijepo (mekruh je) na hljeb išta stavljati. I naš narod lijepo kaže: “Sve je hrana – hljeb je mana«. Naše stare majke nisu dale djeci da hodajući jedu, nego bi im naredile da sjedu i jedu, ali bi predhodno pred nijh prostrle peškir. Sve se to činilo iz opreznosti da ne bi koja mrva pala pod noge. A sada?! Dok milioni ljudi gladuju, u nas su pune kante hljeba. Na svakom koraku ulice vide se komadi hljeba. Islam nam zabranjuje da tako nešto činimo. Muhamed a. s. je rekao:
“Poštujte hljeb, jer je on jedan od nebeskih i zemaljskih blagodati (berićeta, koje nam je Allah podario )«.
Ne samo da ne smijemo bacati i gaziti komade hljeba, nego smo dužni čuvati i najmanju količinu hljeba. Ashab Džabir veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Kod svih poslova koje obavljate šejtan je prisutan pa i onda kad jedete. Ako vam prilikom jela ispadne zalogaj, uzmite ga i pojedite (ako se nije uprljao). Nemojte ga ostavljati šejtanu«,
U našim patrijarhalnim kućama i sada postoji lijep običaj da se pred jelo prostre čista bošča, pa se tek onda postavi sofra, ako bi slučajno prilikom objeda ispao zalogaj ili veća mrva da se može podignuti i pojesti, jer se na čistoj bošći neće uprljati. Isto tako lijep je običaj da se odmah poslije objeda i dizanja sofre pomete prostorija u kojoj se je jelo, da se ne bi zgazila koja mrva. Ovaj bi običaj trebalo i dalje podržavati.

PREPORUČUJE SE MASLINOVO ULJE
Danas nam ljekari preporučuju da što manje trošimo masnoću (maslo i loj) od krava, ovaca i koza. To specijalno važi za ljude preko 40 godina života. Upotreba svinjskog mesa i masti Kur’anom je zabranjeno, a štetnost toga posvjedočila se i savremena nauka, koja nas na to i sama upozorava. Nauka nam preporučuje upotrebu maslinovog ulja. I Muhamed a. s. ga je preporučio i to još prije 1400 godina. Ashab Ebu Usejd veli, da je Muhamed a. s. rekao:
“Jedite maslinove ulje i masirajte se njime, jer je ono plod drveta, koje je blagoslovljeno«.
TREBA JESTI I PITI DESNOM RUKOM
Muslim, Ebu Davud i Tirmizija bilježe hadis od ashaba Ibni Omera iz kojeg se vidi da je Muhamed a. s. rekao:
»Kad jedete – jedite desnom rukom, a kad pijete, pijte desnom rukom, jer šejtan jede i pije lijevom rukom«. Jesti desnom rukom je »sunneti muekkede« – obavezni sunnnet. Isti ashab veli da je jednom drugom zgodom Muhamed a. s. rekao: »Neka niko od vas (bez nužde) ne jede i ne pije lijevom rukom, jer šejtan jede i pije lijevom rukom. Kad nekome nešto dajete ili od nekoga nešto primate dajite i primajte desnom rukom«. Sunnet je jesti sa tri prsta, ako se jede rukom, a ne kašikom ili viljuškom. Na sve ove stvari treba privikavati našu djecu i to još od malena. Tu je majka najpozvanija da o svemu ovome nauči svoje dijete.

TREBA JESTI SAMO ISPRED SEBE
I kada sami jedemo, a specijalno kad jedemo skupno, treba da jedemo ispred sebe, a ne da uzimamo svrha ili ispred drugoga, jer je to nepristojno, a ujedno i suprotno sunnetu, Ashab Abdullah ibni Busr priča:
»Muhamed a. s. je imao neku posudu sličnu haraniji, koju su zvali: »el-garrau« – jer je bila bijela. Nosila bi je četvorica ljudi. Jednog dana, pošto se klanjao duha-namaz, donešena je ova posuda sa hranom zvanom »serid« (popara) , koja je služila kao specijalitet. Ashabi su zaokružili oko ovog suda. Pošto ih je bilo mnogo, pa su se morali zbiti, Muhamed a. s. je sjeo na koljena. To je začudilo jednog ashaba (jer je očekivao da će Muhamed a. s. sjesti komotno ) pa mu je rekao: »Što si tako sjeo Božiji Poslaniče?« – na šta mu je on odgovorio:, Allah me stvorio kao skromna čovjeka, a ne kao nekog silnika (koji se prsio i tražio viša prava nego ih imaju i drugi ljudi)«. Zatim je rekao:
»Jedite, ali samo ispred sebe. Nemojte grabiti svrha, pa će vam ono što jedete biti blagoslovljeno i sa bertćetom«.
Ashab Ibni Abbas veli da je jednom drugom zgodom Muhamed a. s. rekao:
»Božiji blagoslov — berićet pada na sredinu jela. Prema tome jedite ispred sebe – redom. Nemojte grabiti po vrhu«.

NIJE LIJEPO PUHATI U VRELU HRANU
Jesti vrelu hranu jako je opasno i za zube i za stomak. Od vrele hrane mogu nastupiti razne bolesti pa čak i rak. Moramo izbjegavati vrelu hranu. Kad jedemo vrelu hranu, obično u nju pušemo. To je nepristojno, a ujedno to nam je i zabranjeno. Ashab Ebu Seid el-Hudri veli:
»Božiji Poslanik nam je zabranio, da pijemo iz krnjave čaše ili posude. Ujedno nam je zabranio da pušemo u sud (sa vrelom hranom ili nekom tekućinom)«.

NIJE POTREBNO ŠUTJETI KADA SE JEDE
Često se čuje od starijih ljudi i žena da nije lijepo razgovarati za vrijeme jela. Međutim, to mišljenje nije ispravno. Nasuprot, mekruh je potpuno šutjeti kada se jede, jer to je bio običaj vatropoklonika u Perziji – Iranu. Svakako razgovor u toku jela – kao i svakada – treba da bude pametan i pristojan, a ne zloban i brutalan.

UPOTREBA BIJELOG I CRVENOG LUKA TE PRASE
Ne može se ni zamisliti spravljanje jela bez upotrebe luka – specijalno crvenog. Međutim ima ljudi koji rado jedu i bijeli luk i to prijesan. To nije nikakav grijeh, ali ako se ne misli odmah u džamiju ili u društvo, a ako se misli, onda to ne bi trebali činiti, jer ćemo zadahom luka uznemiriti druge, a to je po Islamu zabranjeno. Ashab Džabir veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Ko bude jeo bijeli ili crveni luk ili prasu, nek ne ide među nas u društvo, niti među nas u džamiju. Nek sjedi kod kuće«.

Jednom drugom zgodom, kako nam to prenosi ashab Huzejfe, Muhamed a. s. je rekao:
»Ko (namjerno) pljune prema Kibli, kada bude proživljen na sudnjem danu ta će mu pljuvačka biti među očima. Ko bude jeo bijeli ili crveni luk ili prasu, neka se ne primiče džamiji (tj. neka ne dolazi u džem’at). Ovo je Muhamed a. s. ponovio tri puta«.

NE TREBA NALAZITI MANE HRANI
Razni su ukusi. Neko više voli jedno, a neko drugo jelo. Ako je hrana valjano pripremljena, ne bi joj smjeli nalaziti mane samo za to što mi možda ne volimo to jelo. Ashab Ebu Hurejre veli:
»Božiji Poslanik nikada nije nalazio mana nekoj hrani. Ako Mu se sviđala jeo bi je, a ako nije, ostavio bi je«.

PIJENJE VODE STOJEĆI
Može se čuti od pojedinaca da »ne valja« vodu piti stojeći. Možda bi bilo pristojnije sjesti, pa onda piti, ali nema nikakva grijeha, ako se pije i stojeći. Buharija i Tirmizija bilježe hadis od Ibni Abbasa iz kojeg se vidi da je Muhamed a. s. pio vodu ZEMZEM stojeći. Buharija i Ebu Davud bilježe da je h. Aliji, kada je stolovao kao četvrti halifa u Kufi, donešena voda, koju je popio stojeći, a zatim je rekao:
»Sigurno ima među vama ljudi koji nerado gledaju, ako neko stojeći pije. Međutim, ja sam vidio Božijeg Poslanika da radi ovako, kako ste vi mene vidjeli«.

Isto tako Buharija bilježi da je Ummul-Fadl poslala jednu čašu mlijeka Muhamed a. s . , koju je on ispio prilikom hadža i to stojeći na Arefatu. Dakle, sve zavisi od okolnosti u kojima se čovjek nalazi. U povoljnoj situaciji bolje je ako se i jede i pije sjedeći. Inače, nema grijeha piti ni stojeći. Istina, nepristojno je idući putem jesti. To ozbiljan čovjek nikada – bez opravdana razloga neće učiniti.

LIJEPO BI BILO PITI VODU NA PREDAH
Morali bismo voditi računa, a specijalno onda kada smo zamoreni i ugrijani da ne pijemo naglo hladnu vodu ili neku drugu hladnu tekućinu i na jedan predah, jer bi moglo nastupiti nepoželjne posljedice kao što je na pr. šlag. Muhamed a. s. je preporučio da se pije na predah. Ashab Enes veli da je Božiji Poslanik pio na predah i to na tri puta, te da je jednom zgodom rekao:
»Ovako se bolje ugasi žeđ i ovo je zdravije za stomak«.

Tirmizija bilježi hadis od Ibni Abbasa, koji veli da je Muhamed a. s. rekao:
Nemojte piti na jedan dušak, kao što pije deva. Pijte na dva ili na tri puta. Prije nego počnete piti, spomenite Božije ime. Kada se napijete, izrecite zahvalnost Allahu (tj. recite: El-hamdulliah – Hvala Bogu)«.

KADA SE NEŠTO DIJELI TREBA POČINJATI S DESNE STRANE
Više puta nađemo se u situaciji da dijelimo kafu, šerbe, limunadu i sl. Mnogi ne znaju kome bi prvo dali. Prema hadisu: »Držite se desne strane« najbolje bi bilo početi s desne strane, bez obzira ko tu sjedio. Ako se u društvu nalazi neka ličnost, koja zaslužuje da se njoj prvo dadne, to ćemo učiniti, ali ćemo odmah nastaviti sa dijelenjem onim osobama koje se u toj sobi nalaze na desnoj strani bez obzira ko tu sjedio. Tako je Muhamed a. s. naredio i svojim primjerom pokazao. Enes Ibni Malik priča da je nekom zgodom Muhamed a. s. sjedio kod njega sa još nekoliko ashaba. S desne strane Božijeg Poslanika _. veli – sjedio je neki a’rabija (čovjek iz pustinje), a s lijeve strane Ebu Bekiri Siddik. On im je – veli – iznio jedan sud mlijeka pomješanog s vodom. Muhamed a. s. se napio, a zatim dao odmah a’rabiji da se i on napije, rekavši:
»Držite se desne strane«,

Dakle, sunnet je počinjati s desne pa ići na lijevu stranu. Ako u društvu ima i malodobne djece, onda bi kod dijeljenja voća, bonbona, šerbeta i sl. trebalo prvo njima dati, jer je tako radio i nama preporučio da tako radimo Muhamed a. s.

ZABRANJENO JE SJEDATI ZA OBJED SA DRUŠTVOM KOJE ISTODOBNO PIJE ALKOHOLNA PIĆA
Ima ljudi koji ne piju alkoholna pića, jer čvrsto vjeruju da su vjerom strogo zabranjena. Međutim ovi se ljudi ponekad nađu u situaciji gdje se uz jelo – gdje bi i oni trebali sjesti i jesti, postave i alkoholna pića. Šta sada da rade? Na to im je dao odgovor Muhamed a. ,s. rekavši: »Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan nek ne sjeda za sofru gdje se istodobno piju i alkoholna plča«.

PRVO JESTI PA ONDA KLANJATI
Kada se nađemo u situaciji da smo gladni, a jelo je gotovo, u tom ćemo slučaju – ako se ne bojimo da će nam proći vrijeme za određeni namaz – prvo jesti pa tek onda klanjati. To je za to da u toku namaza ne bi mislili na jelo i da zbog toga ne bismo požurili s namazom. Ashab Ebu Hurejre veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Kada je postavljena večera, a ujedno je vrijeme od namaza, prvo treba jesti, pa tek onda klanjati, ako samo namaz neće izaći iz vremena«.

TREBA SE ODAZVATI KADA NAS EKO POZOVE NA GOZBU
U jednom podužern hadisu Muhamed a. s. je pored ostalog rekao, da je musliman dužan odazvati se kada ga neko pozove kod sebe na gozbu ili obično sijelo (samo, ako tamo neće biti alkoholnih pića). Ako se bez opravdana razloga ne odazovemo, griješni smo. Buharija, Muslim i drugi sakupljači hadisa prenose od Ebu Hurejre hadis koji glasi:
»Najgore je jelo – jelo svadbe (i uopće neke gozbe) na koje se zovu samo bogataši, a ne i siromasi. Ko bude pozvan na neku gozbu pa se ne odazove, griješan je i prema Allahu i prema Njegovu Poslaniku«,

Treba se odazvati i otići, pa makar se i ne moglo iz bilo kojeg razloga jesti. Tako je bar Muhamed a. s. naredio. Kad čovjek istodobno bude pozvan kod dvojice prijatelja na gozbu treba otići onom koji nam je bliži, inače onom, koji je prvi pozvao. Ako je ista udaljenost, onda se ide onom, s kojim smo u rodbinskoj vezi, zatim učenijem, a onda pobožnijem. Kada smo na gozbi ne treba počinjati jesti dok domaćin ne rekne. Ebu Davud bilježi hadis, koji glasi:
»Kada si na svadbi ili gozbi, pa se postavi jelo, ne počinji jesti dok domaćin ne rekne«,

Kada smo na gozbi sramota je zagledati se kako i koliko ko jede. To je nepristojno. Kod nas se udomaćila praksa da domaćin nebrojeno puta govori gostima: »Jedite, hranite se« i sl. Pojedinci idu tako daleko da počnu zaklinjati goste Bogom da jedu. Ta praksa ne valja. Nju treba odbaciti, jer je suprotna sun netu. Na gozbu ne treba ići nepozvan. Abdullah ibni Omer veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Ko bude pozvan na gozbu (ili sijelo) pa se (bez opravdana razloga) ne odazove griješan je prema Allahu i Njegovu Poslaniku. Međutim. ko dođe nepozvan, slična je kradljivcu i pljačkarošu«.

TREBA ISKAZATI ZAHVALNOST ONOME KOJI NAS JE UGOSTIO
Pametan čovjek ne traži da mu iko zahvaljuje na učinjenom dobru ali bi bio red na dobru uzvratiti dobrim. Muhamed a. s. je rekao da onom ko nam učini neko dobro (bilo u kojem vidu) uzvratimo to do bro svojom dobrotom (ručkom, večerom, nekim darom i sl.), a ako te iz materijalnih rua zloga nismo u mogućnosti učiniti, da mu onda bar dovu činimo i molimo Allaha da mu dadne svako dobro i na ovom i ne budućem svijetu. Ashab Džabir priča da je Ebul Hejsen Ibnul-Fejhar pripremio jelo na koje je pozvao Muhameda a. s. i još nekoliko ashaba Kada je završeno s jelom Muhamed a. s. je rekao:
»Nagradite svoga brata (domaćina)«. Ashabi ga zapitaše čime bi ga trebalo nagraditi, a on im reče:
»Kada se uniđe u nečiju kuću, pa se jede i pije, ako se domaćim zaželi sreća i blagostanje (i zamoli Allah da njega i njegovu porodici uputi pravim putem – islamskim putem) to mu je nagrada« .

Ebu Davud navodi kako je Muhamed a. s. kod Sa’d ibni Ubade jeo hljeba i maslinova ulja. Po završetku jela učinio mu je dovu:
»Daj Bože da se kod tebe budu iftarivali oni koji poste. Daj Bože da tvoje jelo budu jeli dobri i bogobojazni ljudi. Daj Bože da se za tebe kod Allaha budu zauzimali meleki i molili Ga da te On obaspe Svojim rahmetom i da ti oprosti grijehe«.

POTREBNO JE POSLIJE JELA I NAPITKA ISKAZATI ZAHVALNOST ALLAHU Dž. Š.
Jednom prilikom Muhamed a. s. obratio se ashabima rekavši im:
»Preporučujem vam tri stvari: »Preporučujem vam da se što više sjećate Allaha i zikir Ga činiti (ako želite da se i On vas sjeća), jer Allah veli: »Sjećajte se Mene, pa ću se i ja vas sjetiti«. (Suretul-Bekare; 152/22).

»Preporučujem vam da budete zahvalni Allahu (na Njegovim blagodatima, pa će vas On još više obdariti Svojim dobrotama) , jer je Onrekao: »Ako vi budete zahvalni, zaista ću vam povećati (Moje blagodati)«. (Suretu Ibrahim; 7/255). »Preporučujem vam da budete zahvalni Allahu, jer je On obećao rekavši: »Molite Me, pa ću vam ude voljiti željama«. (Suretu Mu’rnin: 60/473).

Dakle, naša je dužnost da poslije jela i napitka iskažemo zahvalnost Allahu dž. š. na Njegovim blagodatima jer to od nas i sam Allah zahtijeva. On u Kur’anu veli:
»Vjernici (Slobodno) jedite lijepu i ukusnu hranu, koju smo vam podarili, ali koja je na pošten način stečena (i vjerom dozvoljena). Budite zahvalni Allahu (na tim, kao i na svim drugim blagodatima), ako samo Njega priznajete i obožavate«, (Suretul – Bekare; 172/25).

I Muhamed a. s. je preporučivao Svojim sljedbenicima da poslije jela iskažu zahvalnost Allahu dž. Š., a to je i sam činio. Tirmizija navodi hadis iz kojeg se vidi da bi Muhamed a. s. poslije jela ili nekog napitka iskazao zahvalnost Allahu dž. š. ovim riječima:
»Elahumdu-Iillahllezi at’amena, ve sekana ve dže’alena minel-muslimin – Hvala Allahu, koji nas je nahranio i napojio i koji je dao pa smo muslimani«,

Dova, kojom zahvaljujemo Allahu dž. š. ne mora biti na arapskom jeziku. Još je najbolje da čovjek svojim riječima, ali sa svega srca iskaže zahvalnost svome Stvoritelju i najvećem Dobročinitelju. Jednom zgodom, kako to bilježe Muslim i Tirmizije Muhamed a. s. je rekao:
»Allah je zadovoljan s robom, ako poslije jela ili napitka iskaže zahvalnost Allahu«.
Dovom, koju činimo poslije jela postižemo i to da nam Allah oprosti manje grijehe. Ashab Muaz ibni Enes veli Da je Muhamed a. s. rekao: »Ko poslije jela iskaže zahvalnost Allahu, biće mu oprošteni mali grijesi (koje je učinio prema Allahu, a ne prema Ijudima)«.
Jednom drugom zgodom Muhamed a. s. je rekao:
»Ko jede i pije, a poslije toga iskaže zahvalnost Allahu, ostao je čist od malih grijeha, kao što je bio čist (od tih grijeha) kada ga je majka rodila«.

Isto tako Muhamed a. s. je rekao:
»Kome – pored ostalog – Allah bude dao ove četiri stvari: jezik, koji mnogo Allaha zikir čini; srce, koje je zahvalno Allahu; tijelo koje je spremno (za ljubav Allaha) podnijeti sve životne tegobe; ženu, koja je prava muslimanka i koja pomaže svome mužu u svim dobrim i vjerom preporučenim stvarima i koja ga bodri na izvršavanje vjerskih dužnosti i obaveza – taj može računati da mu je Allah podario veliko dobro i na ovom i na budućem svijetu«.

Jedan od tabiina (- prva generacija iza ashaba) veli: »Ko osjeti da ga prati Božija milost i da živi u blagodatima neka što više zahvaljuje Allahu (da bi stalno uživao te blagodati)«,
»Koga zaokupe brige, nek se prvo iskreno obrati Allahu za oprost grijeha da bi ga istih rasteretio, (pa će tek onda biti rasterećen briga)«. »Ko dođe u situaciju da mu život s materijalne strane postane težak, nek što više »uči«: LA HAVLE VE LA KUVVETE ILLA BILLAH (pa će mu Allah uz njegov trud i zalaganje pomoći, da se snađe i oslobodi slromaštva)«.
Mejmun ibni Mihram prenoseći od Ibni Abbasa veli:
»Među Allahovim stvorenjima ima ljudi (muslimana), koji su stvarno prema Njemu iskreni (a poznaju se po tome) kada učine neko dobro i humano djelo i sami se osjećaju sretnim; ako učine neki grijeh, odmah se obraćaju Allahu da im to oprosti; ako ih zadese kakve životne tegobe i nevolje oni to podnose hrabro i bez ikakva očajavanja; i što uvijek iskazuju Allahu zahvalnost na njegovim blagodatima«.

Priča se da je Božiji poslanik Sulejman a. s., koji je ujedno bio i vladar, jednom zgodom idući sa svojom svitom jahao na konju. Kada su ga ugledali neki ljudi rekoše Mu: »Tebi je data slava koja nikome prije Tebe nije data«. On im na to odgovori:
»Kome Allah da četiri stvari (taj može računati) da mu je dato veliko dobro: bogobojaznost, kako u društvu tako i u samoći; umjerenost i u bogatstvu i u siromaštvu; pravedan odnos prema ljudima i u srdžbi i u raspoloženju; osjećaj zahvalnosti prema Allahu i u bogatstvu i u siromaštvu«.

Kod nas je običaj da se prilikom gozbi – zijafeta zajednički čini dova, koju obično prouči imam ili neko od učenijih osoba. Trebalo bi učiti naše mlađe da i sami poslije jela i napitka zahvale Allahu bar riječima: ELHAMDU LIL-LAH »HVALA ALLAHU«. To je stvar roditelja da o tome svoje dijete nauče. Bilo bi dobro, kada bi otac, majka ili neko od starijih poslije zajedničkog jela proučio bar ELHAM-FATIHU na glas, a da ga ostali prate sa »AMIN«. I to bi bio jedan vid islamskog uzgoja naše djece.

ČIŠĆENJE ZUBA POSLIJE JELA
Kao što znamo, usta su početni dio sistema za varenje i zbog toga treba obratiti naročitu pažnju na čistoću i njegu usta i ždrijela, a naročito zuba. Njegovanje zuba je osobito važno, jer su oni vrlo osjetljivi organi. Treba ih svakodnevno prati toplom vodom, četkicom za zube i naročitom pastom za zube koja pjenuša i skida sa zuba naslage zaostale hrane. Ako se ovo redovno ne čini, ljepljivi sastojci hrane koji se nalijepe za zube, brzo se ukisele i svojom kiselinom nagrizaju gleđ. Tako se stvaraju mjesta za ulaz bakterija koje razaraju zubno tkivo i često stvaraju gnoj ne kesice odakle se putem krvi raznose otrovne materije koje mogu prouzrokovati razna oboljenja, kao: reumatizam, zapaljenje bubrega, glavobolju i još mnoge druge bolesti unutarnjih organa.

Prije 20 i više godina Radio Njujork prenoseći jedno medicinsko predavanje o istraživanju uzročnika raka istakao je da se ustanovilo da rak u ustima može nastati od pokvarenih zuba. Važnost čišćenja zuba danas je svakom očita. Međutim, za nas muslimane ova higijenska mjera nije nova. Islam poznaje čišćenje zuba od unazad nekoliko hiljada godina. Zna se da je Allah dž. š. naredio Svome poslaniku Ibrahimu a. s. pored ostalog i ovo: da podrezuje brkove; da dobro izapire usta, grlo i nos; da obrezuje nokte; da ČISTI ZUBE MISVAKOM (specijalna vrsta drveta, koja u sebi ima neku vrstu kiseline, koja čisti zube); da sunneti (obrezuje) mušku djecu; da otklanja dlake ispod pazuha i ostalih dijelova tijela; da se poslije obavljene prirodne nužde očisti vodom (a u pomanjkanju vode nečim drugim).

Ashab Ebu Ejjub veli da je Muhamed a. s. rekao da su i raniji Božiji poslanici pored ostalog primjenjivali u svom životu četiri stvari i ujedno ih preporučivali svojim sljedbenicima:
– sunnećenje (obrezivanje) muške djece;
– upotrebu lijepih mirisova;
– čišćenje zuba;
– ženidbu (radi moralna života).

Muhamed a. s. je polagao veliku važnost čišćenju zuba i stalno nukao svoje sljedbenike da i oni to redovno čine. Istina, On je to kao Božiji poslanik morao redovno činiti jer Mu je to naređeno od Allaha dž. š. Za Njega je čišćenje zuba bilo obligatne naravi, dok je to za nas fakultativne naravi.

Ashab Abdullah ibni Hanzale veli:
»Božijem poslaniku (Muhamedu a. s.) bilo je naređeno od Allaha uzimanje abdesta prilikom svakog namaza, makar i bio pod abdestom. Pošto je to i za Njega bilo opterećenje, kasnije Mu je naređeno da uzme abdest za namaz samo onda kada je bez abdesta, ali je naredba o čišćenju zuba prije svakog stupanja u namaz ostala i dalje na snazi«,

Pored vidljive koristi od čišćenja zuba musliman time postiže i Božije zadovoljstvo, koje je od neprocjenjive vrijednosti za svakog muslimana. Hazreti Aiša veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Misvak (kod nas četkica i kalodont) je sredstvo kojim se čiste zubi. Međutim, čišćenjem zuba postiže se i Božije zadovoljstvo«.

Buharija, Muslim, kao i drugi sakupljači hadisa bilježe hadis od Ebu Hurejre, koji veli da je Muhamed a. s. rekao:
»Da se ne bojim da neću opteretiti Svoje sljedbenike, strogo bih im naredio da prilikom svakog namaza očiste zube«.

Hazreti Aiša veli da je Muhamed a. s. toliko upozoravao na potrebu čišćenja zuba, da sam – veli – počela strahovati da to ne bude Kur’anom naređeno.
Iako Božiji Poslanik nije najstrožije naredio da se redovno čiste zubi, ipak je jednom zgodom rekao da su muslimani dužni:
1. petkom se okupati (makar i ne bili nečisti – džunub);
2. čistiti zube; – i
3. upotrebljavati mirise.

Ne samo prilikom uzimanja abdesta, nego i više put preko dana Muhamed a. s. bi čistio zube. Ashab šurejh ibn i Hanin veli:
»Zapitao sam h. Aišu šta bi Božiji poslanik prvo počeo da radi kada bi došao kući« – na što mi je ona odgovorila: »Odmah bi uzeo misvak i očistio zube«.

Taberanija prenosi od Zejd ibni Halida El-Džihenije koji veli:
»Kada bi Božiji Poslanik pošao u džamiju da obavi namaz – prije nego bi izašao iz kuće – očistio bi zube«.

Nevevija veli da je ovo najizrazitiji primjer koji nam govori, koliko bi trebalo poklanjati pažnje čišćenju zuba u svako doba. Zašto je Muhamed a. s. toliko preporučivao čišćenje zuba prije stupanja u namaz, vidimo iz hadisa, koji nam prenosi Njegova žena h. Aiša, a koja veli da je On rekao:
»Namaz, koji se klanja sa očišćenim zubima vredniji je kod Allaha od sedamdeset namaza, koji se klanjaju sa prljavim zubima«,

Koliko je Muhamed a. s. pazio da mu se iz usta ne bi osjećao ružan zadah vidi se i iz toga, što bi – kako nam to priča ashab Ibni Abbas – odmah izaprao usta čim bi se napio mlijeka. Jednom zgodom je Muha- med a. s. rekao:
»Kada jedan musliman očišćenih zuba i čistih usta stupi u namaz odmah mu se primakne melek, da sluša njegovo učenje Kur’ana. Melek se približi njegovim ustima toliko, da mu ni jedna proučena riječ Kur’ana ne promaši. Stoga očistite svoja usta za Kur’an«,

Isto tako Muhamed a. s. je rekao:
»Neka su vam čista usta, jer je to put kroz koji prolazi Kur’an (kada se uči)«,
Gornjim hadisom Muhamed a. s. je obavjestio muslimane da se meleki koji prate čovjeka (Kiramen kjatibini) i meleki koji donose Božije milost (rahmet) prikuče čovjeku, jer uživaju u slušanju učenja Kur’ana.

On veli da ovi meleki istodobno mole Allaha za oprost grijeha dotičnog čovjeka. Međutim, ako čovjek ne čisti zube pa mu iz usta zaudara ružan zadah, tada se ovi meleki od njega udaljuju, jer ne podnose ružnog zadaha.

I pored svega što je Muhamed a. s. rekao o potrebi valjanog čišćenja zuba, ipak ima izvjestan broj muslimana koji se iz nehata I lijenosti ne pridržavaju te lijepe i korisne islamske tradicije. Takvi zbog toga većinom pate od raznih bolesti, a morali bi biti svjesni i toga da ih u bližem društvu rado ne gledaju zbog lošeg zadaha iz usta.

Naši bi imami trebali češće govoriti svojim džematlijama o potrebi čišćenju zuba, upoznati ih s onim što je Muhamed a. s. o tome rekao, jer mnogi griješe iz neznanja, a za njegovo neznanje odgovoran je i ona koji to zna i koji je pozvan da neznanje prosvjećuje.
Preporučio bih da se pročitaju i slijedeći članci, koji čisto s medicinskog stanovišta govore o potrebi čišćenja zuba:
1. Arif Hikmet: Čišćenje zubi; Behar; VIII/1907 – 08, br. 17. str
262-3; br. 18. str. 282-3.
2. Tatargić, Dr. Salih: Uloga islama u povijesti zubne medicine Novi Behar; IX/1935-36; br. 9-13. str. 138-142.
3. Balić, Mr. Ph. Hilmija: O njegovanju zuba; Kalendar Narodne Uzdanice; IV /1936, str. 94-96.

H. Hfz. Sinanuddin Sokolović
Glasnik VIS-a 1968, broj 1-2-3, str 13- 24