Prof. dr. Ferid Muhić: Moramo vratiti ono naše kraljevsko lice

758

U sklopu manifestacije „Dani mevluda i zikra 2011“, nakon Konjica, prof.dr. Ferid Muhić sinoć je održao predavanje i u Mostaru. Kroz temu „Bosna i Bošnjaci – izazovi i perspektive“ prof. Muhić je briljantnim naučnim umjećem apostrofirao nekoliko važnih historijskih činjenica koje su određivale i još uvijek značajno utječu na poziciju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine kao države u kontekstu euroatlanskih integracija. „Sva pitanja koja se dotiču problema identiteta Bošnjaka su nepristojna pitanja. Niko se danas ne pita o identitetu Brazilaca, Amerikanaca, Argentinaca, iako za to, gledano naučnim činjenicama, ima više osnove već u slučaju Bošnjaka.“, na početku svog dvosatnog predavanja naglasio je dr. Muhić.

U daljem toku predavanja prof. Muhić je simbolično predstavio svu raskoš bošnjačkog identiteta, kulture, tradicije i odvažnosti kroz lik i djelo Avde Međedovića. „Mora se dokazati šta se ustvari dogodilo sa Bošnjacima, sa njihovim unutrašnjim padom. Kako se moglo desiti da cijeli jedan narod, slavan i sa kraljevsko dušom bude gotovo izbrisan.Ta je priča možda najdramatičnija u savremenom svijetu u posljednjih stotinu godina. Bilo je gotovo nemoguće dokazati da su Bošnjaci ono što jesu.“, postavljajući premisu pred analizom historijskih činjenica kazao je prof. Muhić. On se u daljoj razradi postavljenog pitanja bavio historijskim odnosom Evrope prema islamu i muslimanima. „Animozitet prema islamu, sistematski građene i ideološki inspirisane priče o islamu i sukobu islama sa Evropom traju dosta dugo. Dovoljno je da se prisjetimo izjave Angele Merkel, kojoj se iz sveg srca pridružio i Sarkoz, da je priča o multetničkoj Evropi završena. To je direktno poruka muslimanima: nećete biti Evropljani. Dakle, postoji jedna distanca prema islamu koju moramo rasvjetliti činjenicama.“, nastavo je Muhić. Iznoseći jednu po jednu činjenicu Muhić je posebno apostrofirao kako ni kršćanstvo, ni judaizam ni islam ne potječu sa evropskaog tla, naprotiv sve tri relgijije dolaze iz iste avlije, one Abrahamovske jer se upravo stoga Azija smatra kolijevkom spiritualizma. Muhić se u svom predavanju dosta dugo zadržao na dokazima o dolasku sve tri religije na evropsku tlo. „Hrišćanstvo se na Balkanu širi od vremena Ćirila i Metodija u 9 vijeku, u Mađarskoj u 10., u Rusiji u 11., Skandinaviji krajem 10. i početkom 11., u Britaniji s Normanima u 11… dok je Islam na području Španije prisutan od 7. stoljeća, pa dalje preko Francuske sve do Švicarske, Sardinije… Nova istraživanja Džavida Haverića, na temelju autentičnih dokumenata, svjedoče da je Islam na području Bosne i Hercegovine prisutan još od 8. stoljeća. Stoga se ne može kazati da je Islam na tlu Evrope sporadično prisutan. Islam na licu Evrope nije brazda ili ožiljak već ona njegova najfinija linija.“, ustvrdio je prof. Muhić.

Baveći se periodom Osmanske vladavine Muhić je ponovio svoje poznate stavove o Osmanlijskoj zajednici naroda i islamom uvjetovanom tolerantnom odnosu prema svim narodnosnim skupinama unutar carstva. „Duh islama je uveo toleranciju u evropske principe. Ovu činjenicu kao inlustrativan podatak potvrđuje slučaj Roma. Romi su jedino sačuvali svoj jezik, svoju kulturu i običaje na prostoru Osmanksog carstva. U drugim krajevima svijeta zaboravili su svoj jezik. K tomu još i svi drugi narodi u okivru Osmanskog carstva sačuvali su svoje osobenosti i identitet. Nakon progona iz Španije Jevreji su zadržali svoju orginalnost pod Osmanskom upravom, dok su u evropskim zemljama postajali kriptojevreji; prilagođavali su imena, prezimena, govorili javnim jezikom, a svojim samo u porodičnim kućama.“, kazao je Muhić. Insistirajući na provjerenim činjenicama kako su Bošnjaci samovoljno i snagom unutarnjeg duhovnog uvjerenja prihvatali islam prof. Muhić je odbacio termin islamizacije kao činjenicu, jer, kako je istako, čitava potonja historiografija građena je na tezama kako su Bošnjaci prisilno uvođeni u islam, što bi značilo da su neka vrsta odpadnika, izdajnika i kao takvi bili su izloženi progonima, ubijanjima, obezvrjeđivanjima i minimiziranjima.

Analizirajući događaje iz posljednjih nekoliko stoljeća prof. Muhić je ponovio podatke o Karađorđevu pokolju 3000 Bošnjaka u Sjenici početkom XIX stoljeća, Đilasovim pokoljima 1000 staraca i djece 1924.g. u Šahovićima kod Prijepolja, 9200 muslimana 1943.g u Limskoj dolini, a potom zaključio kako su slične ideologije prisutne i u posljednjem ratu u BiH. „Danas u nekoliko gradova u Srbiji postoje ulice pod nazivom Bulevar genrala Mladića. Zašto mi ne bismo podigli spomenike žrtvama zločina, zašto ne bismo našim ulicama dali imena „Žrtava generala Mladića?“, zapitao se Muhić, zaključivši da u tom kontekstu Bošnjaci moraju razbiti dosadašnje floskule bazirane na lažima i falsifikatima, jer je sve pristutnija pretjerana produkcija mržnje kroz ideološke naboje na svim nivoima, od škole do filmova. Na kraju svog predavanja prof. Muhić se zadržao na pitanjima vezanim za bosnaski jezik. „Sva osporavanja su bez ijednog argumenta, ali su ga osporavatelji uspjeli skoro izbristati iz našeg sjećanja. Srpski jezik je istočna varijenta bosanskog jezika, a hrvatski njegova zapadna varijanta. Pogledajte kako govore u Vranju, Pirotu… kako govore u Slavoniji, Dalmaciji. Gdje govore najbolji književni hrvatski ili sprski jezik? Uz granicu sa Bosnom. Kako se udaljavate dalje od granica Bosne i Hercegovine sve manje imaju veze sa kodificiranim književnim jezikom.“, kazao je Muhić iznoseći i podatak kako bosanski jezik Konstantin Filozof kao diplomatski navodi u 10 stoljeću.

Kao svojevrsni zaključak i poruku prof. dr. Muhić je kazao da se, zbog želje da se osvoji, na sve načine pokušava zatrijeti identitet i ocrniti duša Bosne i Bošnjaka. „Pokazuje se da mi sve manje imamo snage i volje da razgovaramo i pišemo o ovome jer je frapantno i nedopustivo da ne smijemo podići spomenike žrtvama a oni smiju zločincima. Rješenje je u prosvljetljavanju i suočenju sa istinom. Mormao vratiti ono naše kraljevsko lice koje je u nama sačuvano, lice koje naviklo da prašta ali ne sve, lice koje je naviklo da pomogne ali ne svakome, lice onoga koji je navikao da više voli nego da mrzi, lice koje je naviklo da bude hrabro a ne strašivo. To lice moramo vratiti! Biće svega samo neka nam se sačuva naše lice i naš obraz.“, poručio je Muhić.

Hasan Eminović