Na samom vrelu Bune jedan je od Sari Saltukovih grobova.Taj grob, zajedno sa grobom u kome leži Ačik-baša, nalazi se u okviru blagajske tekije. Tekija je sjmeštena u izvanredno lijepom prirodnom amijentu. Vrelo se nalazi u prodolici ogromne kamen mase, visoke oko 100 metara. Buna izvire, kako se R. Michel slikovito izražava „iz ogromnih kamenih usta sa tamnim usnama“ i započinje svoj tok „u bujnom širokom mlazu čiji se hladni dah osjeti nadaleko.“Na desnoj njenoj obali uzdiže se tekija, i to dijelom pod samom kamenom liticom. Tekija kao staro, drevno zdanje čini harmoničnu cjelinu sa okolnim bujnim zelenilom i bjelinom kamenja te bogatim svijetom ptica i riba (računa se da tu bilo oka 20 vrsta ptica).
Ovdje se sreću spomenici kulture i iz ranijih epoha, počevši od neolita (Zelena pećina), pa iz vremena srednjovjekovnog Huma i Bosne do u tursko doba. Blagajski grad se spominje već u X stoljeću (Konstantin Porfirogenit). U istom kamenom kompleksu gdje je i tekija nadvisuju se kameni ostaci srednjovjekovnog grada iz XIV stoljeća. O njegovu posljednjem gospodaru iz doba državne samostalnosti, herceg Stjepanu, pričaju se brojne legende, a jedna ga, kako će se vidjeti, povezuje i sa Sari Saltukom.
Tekijska zdanja su u toku svog viševjokovnog opstajanja dosta često stradala zbog obrušavanja stijenja. Pri tome znatno doprinose brojne izrasle košćele, koje rastu u pukotinama stijene koja se nadvisila nad vrelo i tekiju. Potpuni podaci o tim stradanjima nedostaju, naročito za ranije doba. Poznato je da je tekija poslije ovakvih stradanja,više puta obnav1jana. To se desilo, prema onome što znamo, polovicom XVII stoljeća, dalje godine 1716.,1871.,1923., 1949., 1951., 1972. Temeljitu obnovu tekije izvršio je 1952. godine Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine.
O tekiji u Blagaju dosta je pisano, ali mislim dosta netačno i šturo, uključujući tu i članak – koji je više novinska reportaža – orijentaliste Franza Babingera . Najviše se griješilo u pogledu ličnosti Ačik-baše, Sari Saltukovog sudruga. Ne samo da se krivo nazivao (Ačik-paša, Ačik-baša itd) već se šta više potpuno anahrono, počeo poistovjećivati sa pretposljednjim tekijskim čuvarom Muhamedom Hindijom . Griješilo se, po mom mišljenju i u tome što se tekijom smatralo samo turbe, a preostali dio današnjeg zdanja musafirhanom. Po svojoj zadaći objekat je prije svega bio namjenjen za zikr (zazivanje imena Božjeg), dok je djelatnost musafirhane (ugošćavanje) njegova samo profana funkcija. Da je postojeći objekat prvenstveno tekija sa turbetom proizlazi i iz toga što dijelovi objekta za koje se tvrdilo da je musafirhana imaju izrazito kultno obilježje ( semahana, halvet odaja, teslim taš i sl.).
Pogrešno se uzimalo i vrijeme postanka tekije. Prvi njen do sada poznati izričiti spomen iz 1664. godine kod Evlije Čelebije uzimao se kao datum njena nastanka. Međutim, postoje drugi dokazi, novisno od pisanih izvora, koji pokazuju da je tekija znatno ranije nastala.
Autori iz XIX stoljeća saglasno ističu popularnost blagajske tekije, ne ispuštajući iz vida, kako se to vidi iz pisanja Asbotha (1888), da je tekija prije kraja XIX stoljeća bila je još popularnija. Ne samo derviši već i mnogo ženskog i muškog puka iz bližih pa i udaljenijih krajeva dolazilo je zijaret činiti (hodočastiti) grobove Sari Saltuka, Ačik-baše kao i tekiju. Tom se prilikom na grobu ostavljao novac, svijeće, mahrame i sl. Učila se Fatiha (I sura Kur’ana i „muradilo“ (murad=votum, muraditi=učiti, recitovati uobičajene vjerske tekstove u ovakvim prilikama). U derviša je pri tome važio poseban ceremonijal.
U prošla vremena bio je običaj da bi grupe žena iz Mostara i obližnjih mjesta u rane jutarnje časove, još prije sabaha, dolazile u tekiju, gdje bi klanjale rani sabah, a onda bi se posvetile muradu. Poslije toga teferičilo bi se uz jelo i pilo koje bi sa sobom donijele.
Na murad se moglo ići samo s najpoštenijim željama. Ačik-baša je važio u poimanju bogobojaznih žena kao džessur (strog, energičan). Obično se nisu usuđivale pojedinačno ni posjećivati grob, već su to činile u grupi.
U Evlije Čelebije (godine 1664.) kao i u pjesnika Vaiza (1716-1717) sačuvala se uspomena o žrtvovanju kurbana (bravčeta) na vrelu u cilju ispunejnja želje (murad, votum). Evlija Čelebija doslovce piše: „Na obali ovog bazena kolju kurbane, pa ih ostavljaju napolju i daju orlovima. Orlovi ovdje uopće ne bježe od čovjeka. Baca se ribama ovčije džigarica i ako je one pojedu vjeruju da će im se tobeže ispuniti želja.“ Ovome običaju daje jednu etičku interpretaciju pjesnik Vaiz, koji pjeva:
Jer ljudi sa raznih strana svijeta kušaju ovdje svoju sreću
Pa zdušno ovdje doprinose posebne žrtve (kurbane)
Zalogaj koji im pruži tvrdica je otrov
Pa ga ptice ne jedu, istina je,
A ne hrane se ni žrtvom nasilnika.
A zna se da je imetak nasilnika paklena vatra.
Nađe li se darežljiv čovjek i uz to plemenit
Njegovu žrtvu primaju i njome se hrane .
Po ovim svjedočanstvima iz XVII i XVIII stoljeća žrtve (kurbani) pokraj vrela Bune imale su drugi smisao od običaja koji se i inače prakticirao u tekijama. Pojedinci su radi murada klali kurbane u tekijama, gdje je uvijek bila i musafirhana, pa bi se to meso uzimalo za musafirhanu. Običaj na vrelu Bune bio je uvijek nešto drugo, neovisno od toga, što su se, nema sumnje, kurbani klali i za tekiju.
Odmah iza Prvog svjetskog rata naglo je oslabila popularnost tekije. Posljednj mevlud u njoj proučen je 1925.g. Iste godine umro je i posljednji šejh tekije.Tekija je više-manje postala samo turistička atrakcija, ali ni turizmu između dva rata nije se poklanjala dovoljna pažnja. U kojoj je mjeri postojala degradacija ovog kulturnog spomenika vidi se na primjer po detalju da ni zvanični organi Islamske vjerske zajednice nisu znali kojem derviškom redu pripada blagajska tekija. Naime, u izvještaju o radu Ulema medžlisa u Sarajevu iz 1932. čak su manjkali podaci kojem je redu pripadala ova tekija.
Do reaktiviranja tekije u smislu njene namjene kao bogoštovnog objekta došlo je u naše vrijeme. Na dan 25. jula 1978. ponovno se počeo u tekiji obavljati zikir, i to dva puta mjesečno. Zikrom je predvodio hadži Mehmed Alija Porča, nakišibendijski derviš iz Konjica.
Blagajska tekija bila je u svoje vrijeme značajan duhovno-kulturni cenatar. To je zapazio još Evlija Čelebija, koji, opisujući ovu tekiju, spominje derviše, mnogo učene i dosjetljive ljude koji se okupljaju na tekijskom ćošku i balkonima i vode „duge prijateljske razgovore i naučne diskusije.“ Blagaj, a naročito Mostar imao je u prošlim vremenima uvijek mnogo učenih ljudi u islamskim znanostima, a ova tekija privlačila je u prvom redu one sklone tesavvufu (islamskom misticizmu) (i u Mostaru je bilo više tekija, ali je blagajska bila od nejvećeg ugleda). Prema pristupačnim podacima blagajsku tekiju možemo dovesti u određenu vezu sa sljedećim spisateljima Mostara i Blagaja.
U ovom pogledu dolazi prije svega u obzir Zijaudin Ahmed sin Mustafe mujezina, koji je po svoj prilici obnovitelj tekije sredinom XVII stoljeća. On je u svojstvu mostarskog muftije suvremenik Evlija Čelebije, a u svome djelu Enisu-l-vaizin (Drug propovjednika) izričito je označio da je pristaša šejhova Hasan efendije i Isa efendije i njihova oca Muslihudin efendije Užičanina , za koje se zna da su pripadali halvetijskom derviškom redu. Čini se da je identičan sa šejh hadži Ahmed efendijom Milavićem, mostarskim muftijom iz polovice XVII stoljeća, i to zaključujući po vremenskoj podudarnosti, te podudarnosti imena i zvanja. Šejh Ahmed efendija Milavić ili Ahmed Zijaudin autor je dviju zbirki propovijedi, već spomenute pod naslovom Enisu-l-vaizin sa oko 650 stranica teksta i Muharrika-l-kulub. Umro je oko 1090/1679. godine.
U tekiji je djelovao još jedan naš književnik na turskom jeziku, imenom šejh Ali efendija. Pjesnički mu je pesudonim Vaiz. Jedna njegova nedavno objavljena pjesma iz 1129/1716 -1717.g. upravo je i posvećena blagajskoj tekiji . Bio je blagajski muftija od 1729. do 1732., a kasnije i mostarski ) U više rukopisnih djela nalaze se njegove fetve . Napisao je komentar na djelo iz vjeronauke i moralke pod naslovom Šeriatu-l-islam . Umro je u Blagaju 1163/1749 – 1750.g.
Prema narodnoj predaji i glasoviti naučenjak Mustafa Ejubović, popularno poznat kao šeh Jujo (25. XII 1651- 16. VII 1707), autor brojnih djela iz oblasti šerijatskog prava, dogmatike, logike, stilistike, sintakse i dr. pripadao bi ovoj tekiji. U biografskim podacima o Šejh Juji nema istina izričitog traga i njegovim eventualnim tesavvufskim preokupacijama, ali da je bio derviš pokazuje njegova titula šejh. Folklorist Ivan Zovko zabilježio je, da ne bi bilo hefte da šejh Jujo ne bi pokraj Sari Saltukova groba nafilu klanjao. “Po ljeti i zimi on bi njegovu mezaru (grob) ihtiram (počast) davao .
Za još jednog našeg književnika na orijentalnim jezicima, ito Ibrahima Opijača-Mostarca (12. X 1678.g. ,umro prije 1726.) može sa dokumentirati određeni odnos prema blagajskoj tekiji. Opijač je autor kratkog traktata iz arapske leksikografije pod naslovom „Lugatu zaviyeti Blagay“. Povod njegovu pisanju je jedan arapski natpis na zidu tekije u Blagaju, za koji je trebalo utvrditi redoslijed riječi i dijakritične znakove (danas taj natpis nije vidljiv bilo gdje u tekiji). Opijač je u toj risali dao svoje rješenje tog natpisa .
Osim vjerske i prosvjetne funkcije tekija u Blagaju – kao u ostalim i sve tekije – vršila je i jednu socijalnu funkciju, a to je besplatno ugošćivanje putnika, pa je odatle blagajska tekija važila i kao Musafirhana (musafir-gost). Ovdje su nalazili besplatno konačenje i hranu putnici-derviši (sejjahini), učeni ljudi i ostali putnici, a to je imalo velik značaj u predkapitalističkim prilikama, kada se, u odsutnosti najnužnijeg komfora, vrlo teško putovalo. Po običajnom pravu musafir se mogao zadržati u musafirhani tri dana, no to ograničenje obično nije važilo sa tekijske musafirhane
Nedostaju podaci o materijalnoj podlozi funkcioniranja tekije, osim da je počevši od vremena Omer-paše Latasa (1850-1852) tekija raspolagala s mlinom na Buni, malo podalje od tekije. Mlin je imao četiri kola od kamena. Kako pravna strana uvakufljenja (zavještanja) nije bila sređena, to je učinjeno naknadno aktom datiranim u mjesecu ševvalu 1278. (april 1862) .
Po tome aktu za muteveliju (upravitelja) mlina određen je turbedar (čuvar turbeta) u Blagaju šejh Muhamed efendija. Turbedar je ujedno halifa i šejh zavije (tekije). Mutevelija je obavezan da nedzire i popravlja mlin. Svi prihodi namijenjeni su u korist tekije. Pri tome se dio troškova ima upotrebljavati za jelo siromaha koji budu dolazili u zaviju. U zaviji se ima učiti uoči petka i uoči ponedjeljka mukabela, zikr i tevhid, kao i tri ihlasa i fatiha. Poslije smrti šejh Muhamada naslijedit će ga na dužnosti mutevelije njegovi potomci.
ARHITEKTONSKO JEDINSTVO TEKIJSKIH FUNKCIJA
Današnje zdanje tekije u Blagaju znatno se razlikuje od ranije tekije, prije svega po broju objekata koji su sačinjavali tekiju. Još krajem prošlog stoljeća mogli su se u okviri tekije lijepo raspoznavati neki objekti kojih danas više nema. Ima se zahvaliti dvojici zaslužnih istraživača kulturne historije Bosne, Johanu von Asbouthu i Vaclavu Radimskom, da su ostvarili opis tekije kakva ja izgledala poslije okupacije Bosne i Hercegovina 1878.g. i dali crteže njenih objekata . Makar crteži nisu do u detalje jasni, neosporno je, a to proizlazi i iz pričanja mještana, da je tekijsko zadnaje sadržavalo redom ove objekte, idući prema vrelu: Naprijed je bila jedna zgrada u visini sadašnje tekije, pozadi koje je stajala jedna druga manja zgrada, zatim je dolazila džamija pod kupolom, a onda su slijedili objekti koji i sada postoje: turbe Sari Saltuka i Ačik-baše te sama tekija.
Svih ovih pet objekata činilo je cjelinu tekije, pa se postavlja pitanje funkcionalne svrhe svih ovih objekata.
Najzagonetnije je pitanje kakva je bila funkcionalna namjena prvih dvaju objekata, situiranih ispred džamije. Po objašnjenju Muhamed-bega Velagića iz Blagaja (umro 18. V 1968.), koji se posebno zanimao prošlošću prije svega Blagaja, ovdje je bio han i imaret.
Velagića treba upotpuniti utoliko što prvobitno tu nije mogao stajati han, jedna dakle lukrativna ustanova, a to je potpuno isključeno u sastavu zdanja kao što je tekija. Moglo se samo raditi o napuštenoj zgradi, koja se, izgubivši svoju prvobitnu funkciju, mogla koristiti za povremeno ukonačivanje putnika, pa na taj način možda donositi i neki prihod tekiji. Prvobitno to ni u kom slučaju ne bi mogao biti han, jer bi takva jedna ustanova sa živim prometom bila nespojiva s tekijom kao mjestom gdje se pretpostavlja mir i neometanost u kontemplaciji i obavljanju bogoslužja. Ni u kasnije doba to nije mogao biti han u doslovnom smislu, već zgrada koja je pružila mogućnost za ukonačivanje ljudi uz već postojeće hanove u blagaju (npr. u doba Evlije Čelebije bila su u Blagaju dva hana). Vrlo je indikativno da se pozadi „hana“ nalazilo, kako kaže Velagić, imare. I imare je nespojivo sa hanom, jer se u imaretu priprema i dijeli besplatna hrana, pa imare nije pendant hanu, koji je lukrativna ustanova.
Zgrada koja je u poznija vremena označavana kao han nije mogla služiti ni za što drugo već za smještaj derviša koji su tu stanovali, a hranu su primali iz obližnjeg imareta. Ta je zgrada zapravo bila tzv. ribat (termin poznat i u mostarskom kraju, kako se to vidi iz Karađoz-begove zakladnice od 1570. godine) tj. Mjesto gdje su derviši blagajske tekije stalno stanovali. Pojava imareta uz ovu zgradu i u krugu tekije nesumnjivo ukazuje, da je postojao veći i permanentno nastanjen broj lica u službi tekije, kojima se ima osiguravati ishrana. To su mogli biti jedino stalno nastanjeni derviši. No kada se situacija izmijenila, naročito pak kada je tekija promijenila tarikat, koji više nije poznavao stalno nastanjene derviše, tada se ova zgrada mogla koristiti i za ukonačivanje onih koji nisu morali biti derviši.
Na ovaj način dolazi se do zaključka da je u blagajskoj tekiji bilo stalno nastanjenih derviša, a to – koliko se zna – predstavlja jedinstven primjer u Bosni i Hercegovini. U tekijama je uobičajeno da tu stanuje šejh s porodicom, a samo izuzetno još jedno ili više lica u službi tekije, pa i pokoji pobožnjak. I oni koji su studirali tesavvuf u hanikahima stanovali su, dok su bili na studijama u izbama hanikaha. U principu dakle – za razliku od monaškog života u kršćanskim manastirima – derviši u tekijama ne stanuju već se tu sastaju u određeno vrijeme radi bogoslužja. Tekija u Blagaju čini izuzetak. A to je zato – kako će se vidjeti – jer je u najranije doba pripadala bektašijskom derviškom redu, u kojem je razvijen monaški život.
Imare pozadi ribata bilo je manje zdanje, dakle manjeg kapaciteta. Imareta su uvijek podizana da u prvom redu osiguraju ishranu murteziki, onima koji su u službi određene ustanove, što ovdje konkretno znači tekija, odnosno imare je imlo funkciju da stalno priprema jelo za derviše.
Odmah do ribata i imareta, idući prema vrelu, nalazila se džamija, zapravo mesdžid. Bila je pod kupolom, kako se vidi na crtežima Osbotha. Ostaci mihraba mogli su se raspoznati i nakon Drugog svjetskog rata. Nema podataka o tome kada je podignut ovaj mesdžid, no najvjerovatnije je da je sav tekijski kompleks nastao istodobno. Zna se da je Ali-paša Rizvanbegović ovaj mesdžid sagradio, odnosno obnovio oko 1841.g. Mesdžid je razrušila jedna velika stijena oko 1885.g.
Od svih nestalih objekata sada se ponegdje naziru samo ostaci zidina i temelji.
Postojeći kompleks tekije smješten je iza bivšeg mesdžida. To je turbe i tekija s banjom. I sadašnji objekti čine funkcionalnu cjelinu. Ribat i imare je otpalo, jer odavno nema nastanjenih derviša, a funkciju mesdžida nadomještava tekija, u kojoj se može i klanjati i vršiti derviški obred. Banja u sastavu tekije, pored funkcije koju je imala u bektašijskom obredu, dobro je dolazila za musafire (goste) koji su svraćali u tekiju.
Prema sadašnjoj situaciji prvo posjetioce tekije dočekaju turbe, u kome se – kako glasi tradicija – ukopani Sari Saltuk i Ačik-baš. Turbe je na razini tekijskog sprata, a ispod njega je zemlja. Nad oba groba podignute su kubure (drveni sanduci) kakvi su uobičajeni u turbetima. Prekrivene su zelenom čohom, a na kuburi Sari Saltuka stajao je veliki tespih. Veća kubura da desnoj strani je Sari Saltukova, a manja, lijevo, Ačik baše. Ačik-bašova nije imala uzglavlje (bašlik) sa turbanom odnosno derviški tadž. Time se htjelo obilježiti da je Ačik-baš bio gologlav (ačik= go, baš= glava).
O zidu je visio željezni topuz-dvanaestoperac i sablja, a nekada i željezni pancir košulja (pancir košulja je davno nestala, dok je topuz ukraden negdje između 1970. i 1975.g.) Sa vanjske strane zida na turbetu također je prikazano i to u kamenom reljefu, topuz i sablja, što se i sada vidi.
Kao i svaka tekija, tako i tekija na Buni ima:
– Mejdan odaju
– Semahanu
– Čillu ili havlet odaju
– Kahve-odžak, pa nadalje
– Musafirsku odaju.
Sastavni dio tekije čini i banja (hamam).
Mejdan-odaja je prostorija u kojoj se prije i poslije zikra okupljaju derviši i tom prilikom vode razgovore. Namijenjena je prvenstveno dereviškom iršadu (prosvjećivanju). U blagajskoj tekiji se nalazila prizemno. To je ona veća soba s koje se gleda na vrelo. Pokraj te sobe, naspram, glavnom ulazu bio je mutvak (kuhinja), gdje se spremalo jelo za musafire, ali i piće i jelo za one koji su odsjedali u musafirskoj odaji; i sada se u mutvaku vidi ognjište. Pozadi mutvaka je ćulhan (hypocaustum i praefurnium) i hazna (u kojoj se grijala voda). Na katu je smještena semahana, prostorija u kojoj se obavlja zikr. Semahana je ona manja prostorija na uglu, a do nje je musafirska soba. Obje prostorije su s pogledom na izvor Bune. Dalje u produžetku je abdesthana sa nužnikom.
Više vrata semahane ima natpis:
U prijevodu znači:
“O Ti, koji otvaraš svaka vrata (t. j. o Bože) i nama daj otvori najbolja vrata.“
Čilla ili halvet odaja smještena je na jednom vrlo skučenom prostoru između hamama, sanitarnog bloka i musafirske sobe.
Semahana i musafirska odaja s pogledom na vrelo Bune imale su izbačene balkone, čoškove. Njih je zapazio i Evlija Čelebija. “Jedan visok kiosk (kasr)” – kaže Evlija Čelebija – “gleda u tu vodu.” U tome kiosku i na balkonima ove tekije zadržavaju se svi derviši (uššak) i vode duge prijateljske razgovore i naučne diskusije; mnogi učeni i dosjetljivi ljudi promatraju raznovrsne ribe što su u ovom bazenu…“
Ovi ćoškovi prilikom restauracije tekije 1952.g. nisu obnovljeni.
Pozadi je sanitarni blok, iz koga se nalijevo prelazi u hamam (banju). To je skladno građen kućni hamam. Posebno upada u oči njegovo perforirano kube (kupola), kao i kruna, umjetnički izmodelirano kameno korito više koga su dva otvora, iz kojih je oticala topla i hladna voda.Banja se zagrijavala iz hazne i ćulhane, koji su bili smješteni nad haznom i ćulhanom u prizemlju. Isto tako, kao pandan mutvaku u prizemlju, bio je smješten kahveodžak na katu, prostor gdje se pripremala kafa, čaj i sl.
Tekija je ranije bila pod kupolom, kako se može razabrati iz novoobjavljene pjesme pjesnika Vaiza iz godine 1716/1717. Na taj način zajedno sa džamijskom kupolom tekijski ansambl ukrašavale su dvije kupole.
Vaiz govori o „svodu veličajne kupole“, velikom „koliko kupola svih džamija“ nad kojom je „popucalo stijenje i sručilo se pod kupolu u bistru vodu“. To je dalo povoda da je tekija morala biti obnovljena. „Oživio ju je plemeniti emir“, ali mu pjesnik ne navodi ime. Vrlo je vjerovatno da je to bio ondašnji bosanski vezir Numa-paša Ćuprilić.
Druga po redu značajnija restauracija za koju se zna uslijedila je 1851. godine. Za nju kaže prof. Džemal Čelić da je bila “izgleda vrlo velikog obima i potpuno u duhu tadašnjeg gledanja na arhitektonsku problematiku, tako da musafirhana nosi danas gotovo isključivo karakteristike dekadentne turske arhitetkture iz prve polovine devetnaestog stoljeća. Zgrada je tada poprimila neke odlike turskog baroka, pa predstavlja jedan od rijetkih spomenika ovog stila u Bosni i Hercegovini (osim Blagaja primjeri turskog baroka u Bosni: Azizija džamija u Brezovom polju, ulazna vrata Careve džamije u Sarajevu, šadrvan u Ferhadiji džamiji u Banja Luci, jedan broj nišana, stambenih zgrada i dr). Sadašnja zgrada blagajske tekije sadrži karakteristike baroka po ovalnom krovu na prednjoj fasadi ispod kojeg je izrađen plastični teslim-taš, po polihromiranom stropu semahane i njenim vratima te po još nekim drugim dekorativnim elementima. No barokni elementi samo su nadodati na već postojeće zdanje, izgrađeno u tradicionalnom stilu.
Treba napokon nešto reci i o simbolu na prednjoj fasadi ispod zaokrugljenog krova. To je reljef uvećanog teslim-taša. Inače teslim-taš je mramorna uglačana pločica zeleno-bijele boje sa crvenim pjegama („skamenjeni otrov“). Nose ga na vratu ili pasu. To je bektašijski znak, ali valja odmah primijetiti da je to znak i halvetija, pa i šemsijskog kola (ogranka) halvetija. U bektašija je teslim-taš dvanaestorokut (što simbolizira dvanaest imama), dok je u halvetija i šemsija ovalnog oblika. Postojoeći, uvećani reljef teslim-taša na tekiji sada je halvetijski. Ranije je u sredini reljefa na fasadi stajala postakljena levha sa pendžei ALI ABA
, imenima Muhameda, Alije, Fatime, Hasana i Husejna.
