Predmet: Reagiranje na tekst objavljen u Večernjem listu o džamiji u Ilićima
Medžlis IZ-e Mostar najoštrije osuđuje tendenciozne stavova Večernjeg lista objavljene u srijedu 9. avgusta na strani 9, u povodu početka obnove džamije hadži Saliha Temima na Babunu u Ilićima pod naslovom „Na mjestu džamije u Mostaru bila je crkva“.
U potpunosti odbacujemo izmišljene i krivo interpretirane historijske činjenice, kojima nastojite dezinformisati vaše čitateljstvo, čime zapravo dodatno nastojite unijeti tenzije u javni prostor i međunacionalna i međureligijska nerazumijevanja.
Islamska zajednica u Mostaru je kontinuirano, svaki put kada je pokretala procedure obnove porušenih džamija, bila suočena sa osporavanjem elementarnih vjerskih sloboda, sa podmetanjima kvazi-naučnih i historijskih činjenica, po istoj matrici i iz istog kružoka.
Zbog činjenice da su historijske činjenice o Mostaru, od prvog sumarnog popisa sandžaka Bosne iz 1468/69, pa kroz cijeli period osmanske vladavine i kasnijih sistema dobro poznate, ne samo znanstvenim radnicima već i široj javnosti, smatramo krajnje neumjesnim stalno ponavljanje netačnih historijskih podataka.
Umjesto polemike i odgovora Vas , vaše čitateljstvo i domaću javnost podsjećamo na tekst rahmetli Senada Mičijevića napisan 2009.g. nakon tvrdnje fra Andrije Nikića da je na mjestu džamije hadži Ali-bega Lafe u Podhumu navodno postojala crkva. Mičijevićev tekst na dosljedan način iznosi istinu o tome kome danas i zašto trebaju srednjovjekovne crkve tamo gdje ih nije bilo.
Čemu potreba za povijesnim falsifikatima i lažima
Piše: SENAD MIČIJEVIĆ
Nedavno je Dnevni list objavio veoma interesantnu informaciju da će se početi sa obnovom džamije na Pijesku u Mostaru. U gruntovnim knjigama džamija je evidentirana kao zadužbina Ali-bega Lafe. Obnova džamije ukazivala je da će još jedan trag zlih ljudi u zlom vremenu biti uklonjena. Ali, ništa od toga, na scenu su stupili falsifikatori povijesti. No, pogledajmo šta isti kažu u svom „Priopćenju za tisak“. Priopćenje je uputio Predsjednik HKD Napredak u Mostaru, prof. dr. fra Andrija Nikić pod naslovom „DŽAMIJE NA TEMELJIMA CRKAVA”. Priopćenje koje potpisuje dr. Nikić je veoma opširno i navodi veoma “precizne” podatke, koji svaki dovoljno ne informisan čitalac bi prihvatio za istinito radi ozbiljnosti imena u zaglavlju institucije i zvanja osobe koja ga potpisuje. Pošto je problem tako postavljen da zadire u domen ljudskih prava, sigurno da nijedan intelektualac ne bi trebao ostati pasivan na ovakav problem. Ljudska prava nisu samo suhoparni kodeks modernog zakonodavstva, nego i dio Božijeg zakona. Zlo nastupi kada se svjetovni zakoni namjerno krše i ne primjenjuju, a Božiji zakoni pristrasno komentiraju s namjerom da se postigne unaprijed određeni cilj. Tako da ljudska volja dobije značenje Božijeg promišljanja, a nauk Crkve je “Neka bude volja Tvoja….”, a nekima je rečeno “Dali smo vam znanje i mudrost…”, tako da je u oba načela božanskom mudrošću ljudima uskraćeno da ad-hoc izvode zaključke i donose pogrešna rješenja. Kakve sve povijesne istine nalazimo u datom saopćenju, pogledajmo zajedno:
“Prema povijesnim zapisima, spomenuta džamija sagrađena na temeljima franjevačkoga sakralnog zdanja – samostana i crkve sv. Ante što su franjevci sagradili oko 1390. godine. To znači samostansko zdanje je starije za oko 240 godina?! Konkretno obnova oronuloga franjevačkoga samostan u Zahumu spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine. Nadalje, uz crkvu i samostan sv. Ante postojalo je još šest crkava. Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana (nad njom dzamija) i sv. Luke /kula sa zvonikom) s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane (nad njom džamija) u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima (nad njom džamija) i Gospe Snježne na Smrčenjacima. To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe. I nitko se kroz minulih šest stotina godina nije pobrinuo da bi starija zdanja stavio na listu spomenika pod zaštitom države.
Franjevački samostan u Zahumu kao i onaj na Bišću, Turci su nakon okupacije ovih područja s ostalih šest katoličkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem području, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolička zdanja u Mostaru nego i na ostalom okupiranom području Hercegovine. Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Na dalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršćanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevačkih samostana i preko 450 crkava sa svim sakralno-kulturnim blagom. To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam franjevačka i crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeća i, žalosno je, da još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se ispričao katoličkom i hrvatskom pučanstvu!“
Uvod Propćenja je školski je primjer kako se stvaraju povijesni falsifikati i trebalo bi ih ponuditi studentima povijesti na uvid i analizu, kao primjer kako se povijesna znanost može zlorabiti, bez obzira na akademsko zvanje onog tko iznosi dokaze.
Prvo, autor(i) Propćenja tvrde da je krajem 14. stoljeća Mostar do svog osnivanja imao na Pijesku „…oko 1390. samostan i crkvu sv. Ante“.
Drugo, da „…u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkog arhiva iz 1426. godine…“ je to i zabilježeno.
Treća tvrdnja je :“Ostale crkve su: sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana (nad njom džamija) i sv. Luke /kula sa zvonikom) s lijeve strane Neretve, a s desne strane su postojale crkve: sv. Ane (nad njom džamija) u Podhumu, sv. Ruže Viterbijske u Ilićima (nad njom džamija) i Gospe Snježne na Smrčenjacima.“
Četvrto, sve to ne bi bilo čudno da autorska mašta pomiješana sa halucinacijom ne tvrdi: „To znači da je na području današnjeg Mostara prije turske okupacije živjelo brojno katoličko pučanstvo, koje je sagradilo sedam crkava za svoje potrebe.“
Peto, u nastavku osjetimo isti jezik koji je govorio o slučaju Stolačke džamije, gdje stoji kao argument: “Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima.“
Šesto, slika Mostara nam nije baš najjasnija prije njegovog najstarijeg spominjanja u povijesnim dokumentima: “ Kako je to izgledalo pomažu nam franjevačka i crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice.“
Sedam, potom Predsjednik Napretka malo obilazi po Cipru i od tamo uzima neke primjere, pa nastavlja: „Predlažem da se ne gradi džamija na crkvi jer to je “kamen mali velike smutnje” jer se u ovom kraju mnogo toga rješava na račun Katoličke crkve nego, ako se želi da na ovim stranama bude mira onda neka se reizgradi džamija pokraj crkve a ne na crkvi jer bi to bilo verificiranje povijesnih zločina“. Ovakva izjava je već pomalo zabrinjavajuća, posebno prijetnja „…ako se želi da na ovim stranama bude mira…“. Nije lijepo da bilo ko vrši prijetnje, pa ni gsp. dr. Andrija Nikić.
Analizirajmo zajedno „iznesene činjenice“
1. Opće poznato je da u vrijeme 1390. godini ne možemo govoriti ni o kakvom lokalitetu koji bi ukazivao da je to embrion Mostara, stariji pet decenija od onog koji navode svi relevantni izvori. Pa stoga je neutemeljeno tvrditi da je taj lokalitet isključivo na mjestu gdje je današnja džamija na Pijesku. S obzirom da je Priopćenje upućeno široj javnosti, to traži da se krene ka izvoru ovakvih i inih informacija. Traženjem samostana i crkve bavio se, početkom druge polovine 19 vijeka, fra Petar Bakula. Takve i slične informacije objavljene su u još nekim časopisima, pa i literaturi koja je nastala krajem 20. vijeka. S obzirom da je fra Bakula svoj Šematizam objavio 1867. godine. Puni naslov djela je SCHEMATISMUS topografico-hstoricus Custodiae provincialis et Viciariatus apostolici in Hercegovina Sub regimine spirituali Fratrum Min(orum) Observ(antium) Sanci Francisci pro Anno Domini 1867., Spalati. Typis Antonii Zanoni 1867). Tokom1873. godine objavljeno je drugo prošireno i dopunjeno izdanje Šematizma. Šematizam je preveden na naš jezik 1970. godine i objavljen u Mostaru pod naslovom „Hercegovina prije 100 godina ili Šematizam fra Petra Bakule“. To je osnovni izvor i vodič svim tvrdnjama drugih istraživača (prepisivača) koji ga samo prepisuju. Takav način rada poznat je kao „Resavska škola“. Stoga pogledajmo kako fra Petar izvode svoje zaključke gdje su sve bila katolička zdanja.
Čitajući Šematizam primjetno je da Bakula piše neobjektivno i sa vrlo malo, skoro ništa, nema da bi se potkrijepilo konkretnim dokazom. Nema stranice u tekstu, a ni navedenog teritorija, kojeg redovno ne prate Bakulini dokazi kao: „narodna predaja..“; „puk je kazivao“; „narod je pripovijedao“; „Nekoč su, po pučkoj predaji,….“; „spominju se“; „…svjedoči i umjetnički isklesano kamenje, da je…bila crkva,,,“; „…na mjestu Crkvine, bila je crkva….“; „…predaja govori…“; „…postojala velika crkva nepoznata imena…“; „…ostaci zidova jedne crkve.“; „…orači nalazili veće komade voska.“ itd. Mlađim istraživačima stoga ovo može poslužiti kao originalan primjer kako ne treba raditi. Kao praktičan primjer uzimamo citat o broju stanovnika Šuice u prvoj polovini 15. vijeka, gdje Bakula kaže: ““Šuica, ….pučka predaja kazuje kako je ovaj grad prije dolaska Turaka imao 40.000 žitelja…“. Takvu, i slične činjenice bi mogli prihvatit koliko bi uspjeli dokazati da je u tom periodu Hercegovina imala 18 miliona stanovnika.
Međutim, u jednom pismu upućenom 8. 7. 1843. godine, apostolskom nunciju u Beču L. Altieri, kaže se da u Hercegovini ima „ …blizu četrdeset tisuća vjernoga puka a nalazi se i 25 redjenih u svećeničkoj časti…“
Ostavimo demografima da oni izračunaju koliko bi katolika bilo od Bakulinog podatka od 40. 000 u samoj Šuici (Prva polovina 15. vijeka) do Altireovih (isti broj u Prvoj polovini 19. vijeka). Da se je bilo unaprijed sklono proizvoljnom izvođenju dokaza ukazuje i sljedeća konstatacija: „Eminovo selo dobilo ime prema katoličkoj obitelji Emin koja je posjedovala svu okolicu sela prije dolaska Turaka.“ Dovoljno za izvođenje zaključaka kako je Bakula izvodio svoje tvrdnje, a i svi oni koji su od Bakule prepisivali. Bakula pišući o kultnim mjestima (grobovima poznatih ličnosti) ne bilježi nikakvog traga o grobu „..znamenitog progonitelja Turaka“ Mijata Tomića, ali iznosi podatak da je u Šuici spomenik „…malom Marijanu,,“, koji je bio Mijatov sestrić i pratilac.
No vratimo se Bakulinom kazivanju o samostanu i crkvi u Mostaru krajem 14. vijeka. On sam sebe pita (a i sebi odgovara): „Gdje na kojem li je mjestu grada obstojao stari franjevčki samostan u Mostaru, ne zna se ništa stalno. Predaja je ipak ostala u narodu živo sačuvna, da je samostan bio posvećen sv. Antunu Padovanskom i stajao gdje se sada nahodi kuća Jusufage Bakamovića. Idući Stefanijinim šetalištem prema Ljubuškom, na kraju istog šetališta jedno 80 metara na lijevo nalazi se kuća Bakamovića i tu je upravo nalazio se samostan, po pričanju opće sačuvanom. Ovde se i sada nalaze svodovi, koji svjedoče, da niesu radja turska, nadlje, ovdje se do nazad njekoliko vremena još vidjeli cipresi, po kojima narod uviek sudi, da je bila tude crkva oli samostan. Prije jedno 30. godina gradeći se na ovom istom mjestu mlinica radnici su našli jedan podosta velik križ zlatan. Što je pako od križa bilo niesam mogao saznati. Ovi znaci, a k tomu neprekidna i živo sačuvana predaja potvrdjuje da se je tu u blizini morao nalaziti stari franjevački samostan. Duga opet predaja hoće, da je samostan bio desno kraj sadanje ulice „Pijesak“ niže Bakamovića kuća, upravo gdje se Radobolja u dva toka raztiče, i to odmah kraj desnoga toka u bašči zvanoj „Alajbegovića ada“. Ovo predanje donosi i o. M. Kalamut u svojemu Ljetopisu, koji se sada nalazi u Rami u samostanskom Archivu.“
Kao što vidimo Bakula nam nudi dvije solucije gdje je sigurno bio samostan i crkva. A u Priopćenju (dr. Nikića) se tvrdi da je minirana džamija na Pjesku lokalitet samostana i crkve. Ali, pratimo Bakulino svjedočenje, koji kaže: „…samostan bio posvećen sv. Antunu Padovanskom i stajao gdje se sada nahodi kuća Jusufage Bakamovića. Idući Stefanijinim šetalištem prema Ljubuškom, na kraju istog šetališta jedno 80 metara na lijevo nalazi se kuća Bakamovića i tu je upravo nalazio se samostan, po pričanju opće sačuvanom. Ovde se i sada nalaze svodovi, koji svjedoče, da niesu radja turska, nadlje, ovdje se do nazad njekoliko vremena još vidjeli cipresi, po kojima narod uviek sudi, da je bila tude crkva oli samostan.“
Po opisu lokaliteta, ukoliko bi prihvatili ovu tvrdnju vjerodostojnom, rečena crkva bi se morala smjestiti ondje gdje je sad katedrala. Ovaj lokalitet je inače poznat u starijim izvorima kao Bakamovića glavica a prostor Bakamluk , i sve zajedno bila je sastavni dio posjeda porodice Bakamović. Ostaje nejasno na osnovu čega Bakula tvrdi da nešto nije „…rađa turska…“ i na osnovu toga da „….narod uviek sudi, da je bila tude crkva oli samostan …..“. Nalazak „… veliki zlatan križ…“ Bakula tako uvlači u dio svoje priče, nakvu omeđinu, ali se ujedno štiti da nije mogao znati gdje je. Čak i ovu pretpostavku da uzmemo kao vjerodostojno kazivanje, teško da bi mogli dokazat da je križ iz 15. vijeka. Ne negiramo da križa nije bilo, ali objektivnije je da je nekom dubrovačkom ili mletačkom putniku ili francuskom vojniku, zašto ne i nekoj dami, isti ispao na putu do ulaska u grad.
Drugi Bakulin dokaz također je moguće rekonstruisati, jer on se opet poziva na predaju, kad tvrdi da je : „….samostan bio desno kraj sadanje ulice „Pijesak“ niže Bakamovića kuća, upravo gdje se Radobolja u dva toka raztiče, i to odmah kraj desnoga toka u bašči zvanoj „Alajbegovića ada …“. Radobolja pravi dva rukavca upravo na Pijesku, ali samostan treba biti „…niže Bakamovića kuća…“(prilično neprecizno, šta se može razumjeti „…niže…“), ali tvrdi da je to „..odmah kraj desnoga toka u bašči zvanoj „Alajbegovića ada …“. S obzirom da je na prostoru gdje je danas osnovna škola nalazio se veliki harem, a Radobolja se račva upravo na početku Alajbegovića ade (kasnije je neko nazvao Zelića ada). Probijanjem puta početak ade je poslužio kao oslonac za premošćavanje rijeke. Nije nam poznato koliko se je ada uvlačila uz tok Radobolje, ali je primjetno da je ada vještački oblikovana kasnije. Za pretpostavit je da most nije bio od nekog jačeg materijala i da je Radobolja znala poplaviti pa i srušiti most, pa je kasnijim dogradnjama i prepravkama, Alajbegovića ada, izgubila svoj izvorni oblik.
Pa i uz prihvatanja ove druge pretpostavke, opet dolazimo do saznanja da samostan i crkva nisu ni u prošlosti mogli biti na mjestu današnje džamije na Pijesku.
Ukoliko uzmemo tvrdnju da su se samostan i crkva nalazili sa drugog kraja ade, jer nejasno je šta Bakula podrazumijeva pod pojmom „….u dva toka raztiče, i to odmah kraj desnoga toka u bašči zvanoj….“. Ako tu tvrdnju usvojimo, mada i nju hipotetički, opet se ne slaže izvođenje zaključka o postojanju samostana i crkve, na mjestu džamije na Pijesku. Činjenica da je džamiju dao sagraditi Ali-aga Lafo, iz porodice Bakamović, kako i u saopćenju stoji, znači da je on iz svoga vlasništva izdvojio mjesto za džamiju, i da je njegova zemlja graničila sa imanjem porodice Alajbegović. Onda imamo za pravo reći da je tvrdnja o samostanu i crkvi sv. Ante (Antuna Padovanskog), mogla se nalaziti samo na mjestu gdje je sada samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja, koje tu djeluju od 1899. godine sa prekidima. Još ranije su Alajbegovići prodali dio zemljišta katoličkoj crkvi (biskupiji), na kojoj je napravljena jednospratna zgrada i ostao dio za avlije i baštu, u kojom je kasnije bilo Sirotište. Tokom 1904. godine Ivan Bašadur, Adam Mikačić i Bariša Šunjić Prga kupili su od Alajbegovića još jedan dio zemljišta (više katastarskih čestica), koji je graničio sa sirotištem. Potom su objedinili sve te čestice i cjelokupni plac uknjižili u vlasništvo Rimokatoličkg sirotišta III. reda sv. Frane i sve je zaokruženo tokom 1911. godine.
I da ovo Bakulino kazivanje o samostanu i crkvi u Mostaru završimo još jednim citatom iz Šematizma…, koji će nam potvrditi niz smišljenih historijskih neistina po pitanju stanja i brojnosti katoličkih crkava, on kaže: „…sklone se u jednu pećinu, obraslu gustim grmom, kod Skakala pri rieci Neretvi sjeverno od Mostara. Ovdje živući skrovito pomagani od kršćana, sprovodiše tužne dane. Začuvši Turci za njihov boravak, u bojazni, da im car ne bi dopustio podići opet samostan, raskopaše oborene zidove do temelja i na tome mjestu započnu graditi džamiju“ Da je i ova priča izmišljena o „….stradanju kršćanskog puka…“ ukazuje činjenica da starosjedilačke porodice iz Mostara vrlo dobro znaju gdje se u gradu nalaze Skakala. To je sjeverni dio grada koji se nalazi na poligonu nekadašnjeg sjevernog logora. Skakala su bila dio trase stočarskog puta za prelazak ljudi sa stokom s jedne obale na drugu, u vrijeme sezonskih čobanskih migracija. Prelaz se veoma dugo koristio, ovisno o visini vodostaja Neretve, pa se nekad moralo ići „…sa hajvanom preko ćuprije..“. Po predanju Bakula „….rušenja ostatake…“ smješta u vrijeme završetka sultan Selimova mosta (1566.), i početak gradnje džamije na mjestu samostana i crkve. Ali o tom mjestu ne nudi nikakva bližeg pojašnjenja, tako da nam ostaje samo pretpostavka gdje je ta džamija i taj lokalitet. To bi trebalo da bude mjesto gdje je sad Derviš pašina džamija. Dotična džamija podignuta je krajem 16. vijeka, pa je na osnovu nikakvih Bakulinih dokaza neumjesno se povoditi za njegovim pretpostavkama. Priča o toj džamiji je izmišljena i kazuje nam da Bakula u svoje vrijeme nije dobro poznavao grad, niti se u njemu kretao i duže boravio. Tako da cjelokupno kazivanje o Skakalima držimo za izmišljotinu i obmanjivanje. Ostaje pitanje kome je Šematizam bio namjenjen, u koje svrhe se je trebao koristiti? Posljedicu Šematizma znamo, i o njoj ćemo nešto više kasnije reći.
2. Navođenje povijesnog izvora iz 1426. godine iz Dubrovnika je također neumjesno. Dubrovnik iz te godine ima mnogo dokumenata, nesumnjivo, ali navođenje da se neki odnosi striktno na bilo koji lokalitet vezan za ono što danas smatramo gradskom zonom Mostara je neumjesno, pa tamam ga izrekao doktor znanosti.
Jedino ako nećemo opet zazivat povijesne falsifikate. Bakulin Šematizam daje čak i ime gradu koji će se kasnije nazivati Mostar. To ime je ANDERIJA, treba ga zapamtit ANDERIJA. Niko od ozbiljnih istraživaća nikad nije navodio ni nešto slično ovome da se Mostar ranije nazivao Anderija, osim što ga nalazimo u Šematizmu. Sad nam se otvara pitanje jeli možda ovaj naziv bio planiran da se preimenuje Mostar u Anderiju, nakon završetka agresije RH na ovaj grad?
3. Ovdje se u Mostaru navode poimenice pojedine crkve i veoma smjelo tvrdi da su ti podaci autentični i oslikavaju činjenično stanje u Mostaru. Koliko ovakva tvrdnja u sebi sadrži činjenica, odgovorit će jedno pismeno reagovanje Ahmed-paše Hercegovića na ponašanje Dubrovčana. Evo kako o u svojstvu velikog vezira on brani interese nemuslimanskih podanika države:
Dubrovčani su po sporazumu sa carem Dušanom i Urošem, davali 500 perpera iz stonskog dohotka za Arhanđelovu crkvu u Jerusalimu. Nestankom ove crkve sultanija Mara, prihode je usmjerila u korist hilandarskih manastira. Nakon njene smrti 1486. godine, Dubrovčani počeše izbjegavati obaveze prema manastirima. Kaluđeri se žale Porti, a za rješavanje spora zauze se Ahmed-paša Hercegović (1501), kad piše Dubrovčanima : ”Vlastele, vedomo da vi je, kako dođoše kaluđeri na Portu gospodina cara od manastira, od Pilandara i od sv. Pavla iz Svete Gore, i hoteše gospodinu caru da skažu sve malo i golemo, po koji put je ostavio i za što car Stpan jednoj crkvi u Jerosolimu nekoji dohodak, i kako je onaj crkva pogibila, i poslije carica Mara s vami kako je načinila da onaj dohodak dajete u taj dva manastira više rečena. I jeste davali za nekoliko godina, i paki jest nekoliko godina jedna zla žena nekojim vukovstvom jest to smela, i nijeste im dali togaj dohodačca od nekoliko godina”. Ahmed-paša dobronamjerno savjetuje Dubrovčane, da neplaćeno isplate i ubuduće redovno izvršavaju obaveze. Da bi udovoljio traženju kaluđera, Ahmed-paša, dalje kaže: ”… poslah k vašoj prijazni slugu moga Radiča, od tej rabote što vam reče, vjerujte mu, riječi su naše” . Na osnovu svetogorskih priznanica koje se čuvaju u dubrovačkom arhivu, vidi se da nakon zauzimanja, obaveza se da redovno isplaćuje taj dug što se činilo do kraja Dubrovačke Republike. Možemo li ovaj čin vjerske susretljivosti, gledati samo kao politički čin? Zar nije Porti važniji interes Dubrovčana, ekonomski i politički jače zajednice, nego hilandarskih kaluđera? Ne, kaluđeri su podanici države i “…u milosti i zaštiti…” sultana.
4. Da bi se ostavio dojam vjerodostojnosti u Priopćenju se ponavlja gore izneseno kao vjerodostojno. I normalno kako to obično biva u ovakvoj vrsti pamfleta, ne nudi se nikakav dokaz, ali se nudi pregršt pretpostavki, tuđih izmišljenih priča, i predlaže arheološka iskapanja jer ima dokaz koji je tu zakopan, i „100 % postoji“. Kopati i samo kopati…..
5. Nijedan ozbiljan istraživač neće uzeti tvrdnje iz Priopćenja HKD Napredak kao vjerodostojne. Ovakva tvrdnja previše je za jednu malu, stočarsku regiju da ima ovoliko objekata, kao da u to vrijeme samih katolika ima par miliona. Priopćenjem se apriori odbacuje svaka mogućnost da u Hercegovini postojao iko osim katolika, što je specifična povjesna laž. Na prostor delte Neretve i Primorja (sredinom 15.vijeka) prisutno je kršćanstvo, a Crkva nastoji da se proširi prema unutrašnjosti i podiže par minijaturnih samostana, građenih od poroznog materijala, sa malim brojem redovnika (sveštenika). Postojanost objekata ne govori nam ništa, niti je mjerilo, o brojnosti vjerničke populacije. Kad se Hercegovina našla pod osmanskom vlašću (1482.), crkveni život se odvija nesmetano. Garancija je bila ahdnama koju je dao Mehmed Fatih i odnosila se i na novopriključene teritorije osmanskoj državi. Za pouku i poruku dajemo jedan historijski osvrt vezan za samostan kod Ljubuškog:
Samostan u Ljubuškom nalazi se u popisu franjevačkih provincija iz 1506. u sklopu Šibenske kustodije. Hercegovačkom sandžakbegu obratila se grupa katoličkih redovnika, sa molbom da se samostani oslobode nekih taksa. Odgovor na ovo traženje potječe iz 1539/40. i u dokumentu na osmanskom (turskom) jeziku stoji :
“Povod pisanju ove isprave je sljedeći: pređašnji sandžakbezi poštivali su i štitili duhovnike samostana svete Marije blizu Mostara, svete Gospođe blizu Ljubuškog i u mjestima Zaostrog i Makarska u hercegovačkom sandžaku. Pošto su ti duhovnici vrijedni svakog poštovanja, sandžakbezi su ih oslobađali od sandžaskih službi i svih drugih nameta i o tome im davali svoja plemenita pisma (potvrde). Sada su iskazavši vjernost i ispravnost, došli nama (fra) Pavo Soljanin sa drugima (fratrima) iz četri samostana i zatražili da ti samostani budu oslobođeni od plačanja takse kao što je bilo u prošlosti. Njima je iskazano poštovanje i na njihovu molbu napisano je ovo pismo i upućeno im. Sekretar Hercegovačkog sandžakata, bio je bio je zaveo na redovnike samostana svete Marije blizu spomenutog grada Mostara, paušalni porez od 10 akči (godišnje). Ali, veliki bezi (sandžakbezi) koji su poštovali spomenute duhovnike, nisu htjeli od njih uzimati spomenuti razrez, nego su ih oslobađali od toga. Sada im je izdata ova isprava, o tome da su oslobođeni (plaćanja) kao što su i zatražili. Nadamo se da će naša poštovana braća koja budu upravljati ovim visokocijenjenim vilajetom poslije nas, istu milost, kao što je ovdje napisano i rastumačeno, navedenima izvoliti pokazati i potvrditi na opštu i trajnu korist. Pisano početkom mjeseca Džumadel-evvela 960. godine. U Bogom čuvanom mjestu Mostaru. Siromašni rob (Božiji) Husejin.” Toliko o progonu kršćna i zatiranju svega kršćanskoga.
6. Kruna (dr. Nikića) falsifikata je uporedba Mostara početkom 15. vijeka (kad nije ni postojao) sa Dubrovnikom, je čista halucinacija. U ovom Priopćenju kako bi sve imalo smisla da nije dežurnih balkanskih krivaca Turaka koji su pretplaćeni za prozivanje, kako bi se prešućivalo o efektima i posljedicama inkvizicije u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.
Gore navedeni falsifikati služe da se zasjeni činjenica o brojnom stanju bogumila, u prvoj polovini 15. vijeka, koji su imali snažno uporište i brojno bili najveća vjerska skupina. Ali o tom potom, to nije naš tematski problem.
Par informacija radi podsjećanja:
U aprilu 1404. godine na «zboru Bosanske gospode»u Visokom osim mnoge gospode bio je i Djed bosanske (patarenske) crkve s više strojnika. Tada je knez Dubrovački Nikša Zurković, ovlastio svoje poklisare Paskoja Ristića i Marina Bunica da traže izvjesne garancije za Dubrovnik od “…vojvode Sandalja i zbora Bosanskog s dopuštenjem patarena….” Ovdje vidimo da početkom 15. vijeka katoličanstvo u Bosni i Humu (Hercegovini) nije predstavljalo neki važan faktor. Da je postojala jaka i organizovana katolička crkva sa zajednicom vjernika, sigurno bi crkveni predstavnik zastupao interese Dubrovčana. Bosanskoj vlasteli bilo bi nužno da udovolji zahtjevima (u tom slučaju) kako ne bi izazvali negativnu reakciju svojih katoličkih podanika.
Bosanska država odbila je navalu Sigismunda (Sicismund) 26. 08. 1406 godine da porobi Bosnu i Hum. Nezadovoljan ovim vojnim pohodom i dva vijeka bezuspješnim stavljanjem Bosne u krilo „svete rimske crkve“, papa Grgur XII u Sieni 09. 11. 1407. godine izdao je proglas za križarski rat pod Sigismundom („princips chatolikus“) na „….Turke, Arijane, Manikeje, i druge nevjernike kraljevinama i stranama Kostantinopolskim, u Vlaškoj, Ugarskoj, Bosni, Dalmaciji, Hrvatskoj, Rami, Srbiji, Galiciji, Vladimiriji, Kumaniji Bugarskoj.” Papa je svima koji pođu na ovu vojnu obećao indulgenciju (oprost svih grijeha). Ova indulgencija bila je sa istim značenjem kao i one koje su davane za osvajanje Jerusalema kod ranijih pohoda. Sigusmund je pokrenuo tu križarsku vojnu 1408. godine protiv Bosne i Huma. Ovo je dovoljno da razumijemo raspoloženje katoličke crkve prema Balkanu (i Bosni kao sastavnom dijelu). Crkva se identično odnosila i prema stanovništvu Dalmacije i otoka.
Ako je tačna tvrdnja da je Mostar imao 6 crkava u 15. vijeku (prva polovina), onda se nameće pitanje zašto je onda bilo potrebno poduzimati krstaške ratove i metode inkvizicije prema stanovništvu, ako je ono imalo simpatije i masovno opredjeljenje ka katoličkoj crkvi?
Papa Pio II. piše Matiji Korvinu (7.lipnja 1460. g.) u vezi Bosanskog kralja Stjepana Tome : “…znamo također, što li je kralj Toma proti tebe učinio i proti općoj kršćanskoj stvari sagriješio, sjećamo se također, da su (bosanski kralji) istu krunu od predšasnika naših tražili, ali je nikada nisu dobili”.
O smrti kralja Stjepana Tome, hrvatski ljetopisac Ivan Tomašić kaže da su ga pogubili brat i sin (Radivoj i Stjepan) da je sahranjen kod franjevaca u Jajcu. On dalje kaže : “Domalo začuje za nasilnu smrt kralja Tome Turski car Muhamed II, pa pošto mu je bio pobratim, digne vojsku da osveti smrt njegovu…”. Iz navoda ovog ljetopisca vidimo da je bosanski kralj ubijen od strane brata i sina, vjerovatno da je sve urađeno po savjetu jajačkih fratara, koji su sahranom kralja u svom samostanu htjeli prikriti ubojstvo do proglašenja novog kralja. Taj novi kralj (sin) bio bi opredijeljen za katoličku crkvu. Ovo je inkvizicijska metoda kojom se u Bosni gradilo katoličanstvo putem franjevaca, sa zadaćom iskorjenjivanja šizme i hereze.
Posljedica Šematizma… fra Petra Bakule
Mlađa čitalačka i znanstvena publika nema toliko mogućnosti da se susretne sa Šematizmom… fra Petra Bakule, pa par riječi o tom djelu. Šematizam nije pisan ni na jednom slavenskom jeziku (ili ilirskom kako se onda govorilo), nego na latinskom jeziku. Djelo nije bilo namijenjeno široj (domaćoj) čitalačkoj publici, nego je služio kao baza (mada neprovjerenih) podataka i informacija s namjerom da se Vatikanu predstavi duga prošlost katoličke crkve na ovim prostoru i ponude tragovi materijalne kulture u formi priča se.
U crkvenim krugovima van Bosne i Hercegovine još u pred-okupacijsko vrijeme, postojalo je mišljenje da bi se muslimani trebali preobratiti u katoličku vjeru. Sam Kalay je u jednom svom programu, za sređivanje prilika u BiH, predviđao pokatoličavanje muslimana. Takvo mišljenje podržavano je i u samom vrhu crkve, gdje rimska kurija također pomišlja na “…konverziju muslimana kao potomaka nekadašnjih katolika…”. Ovakve namjere nisu mogle biti realizovane bez podrške političke vlasti, a ni ona nije izostala. Odredbom Zemaljske vlade od 6. 9. 1879. traži se “…pasivnost vlasti u slučaju konverzije sa Islama na kršćanstvo…” Idejom konverzije muslimana na katoličanstvo posebno je bio obuzet Stadler, koji je nakon pola godine po dolasku u Bosnu i Hercegovinu napisao “Instrukciju za svećenike u vezi onih koji žele biti primljeni u crkvu katoličku”. Ovakav stav katoličke crkve prema cjelokupnom nekatoličkom stanovništvu provlačio se je i tokom 20. vijeka. Kao očevidan dokaz da postoji skriveni projekat o budućnosti Bosne i Hercegovine, čije natuknice ovdje prilažemo kroz mišljenje dr. Čedomila Čekade. On kaže: Mi vjerujemo u historijsku misiju katoličke Bosne. U dobroga njezina anđela. U blagoslov mučeničke krvi, što počiva na njoj i u božansku silu Crkve Božje, kojoj ona stoji na prestraži. Istina i milost Gospodinova sapraće naše zloće i kao oganj životvorni pasti po Bosni našoj i spaliti sve ono otrovno sjeme, svu on prokletu sjetvu, što ju je vjekovima posijalo nevjerstvo i krivovjerje u njezine brazde. Ubiti zauvijek u njezinim žilama davni otrov patarenski. Probuditi na njezinim poljima novi rod, sinove mučenika. Pa će nam zemlja biti sveta i čista. Sa značaja bosanskog spašće rđa, a ostaće u njem samo zdrava jezgra snage i plemenitosti. …. Bošnjak će biti otvoren i dubok vjernik. i plemenit, ponosan zatočenik svojih svetih katoličkih tradicija. I Bosna će opet biti krajina i kula Crkve.
Ove riječi rečene su pred sami Drugi svjetski rat, zar čitaoc u njima ne nalazi elemente genocida i egzodusa?
Neko se u Mostaru dobro potrudio (i trudi) da informisan i inspirisan Bakulinim Šmatizmom, putem kulturocida i urbicida (kad nije mogao genocidom), izmišljenom poviješću i sumnjivim izvorima prikaže prošlost Mostara kakva je stvarana u svijetu laži i obmana. Iz Priopćenja se uočava da su džamije bile ranije planirane za rušenje (miniranje i granatiranje) i da su planski uklanjane sa njihovih lokacije. A taj prostor trebao se upotpuniti nekim novim arhitektonskim sadržajima. Uočava se da je planirana za rušenje bila i Karađoz-begova džamija i Sahat kula u Mostaru, a po Šematizmu minirane su džamija na Babunu (Ilići), džamija na Balinovcu, džamija na Pijesku i Derviš pašina džamija. Sve to samo sa jednom namjerom da se ispravljaju „povijesne greške“. Iz istih razloga osporavana je obnova i Careve džamije u Stocu. Neistinito i neargumentirano iznesene su teze da je na njenom mjestu nekada stajao kršćanski samostan. Zanimljivo da nosioci ideje odmah znaju da je u pitanju isključivo uvijek samo kršćanski, a ne hrišćanski objekat. I za Stolac se je predlagalo arheološko iskopavanje, bez valjano ponuđenih pokazatelja i pokušalo se na najobičnijoj pretpostavci o postojanju „kršćanskog samostana“ graditi arugment činjenice. Na niz improvizacija odgovara se snagom znanstvenih i neospornih činjenica. Osporavana je ometana i obnova džamije na Balinovcu. I potreba obnove te džamije iznesena je argumentovano i sa obiljem historijskih činjenica potkrijepljenih nizom mikrotoponima na relaciji Ilići- Cim.
Način izgradnje džamija u osmanskom periodu
S obzirom da je izraženo mišljenje u nekim naučnim krugovima da je osmansko carstvo masovno planski razaralo crkvene objekte, mislimo da prosječnom građaninu treba ponudit pojašnjenje kako su se gradile džamije.
Džamija kao vjerski objekat u osmanskoj državi, mogla se graditi i dati zajednici na korištenje, nakon provedenog pravnog (sudskog) procesa. Da bi jedan objekat mogao postati zadužbina (vakuf) potrebno je da se provede utvrđeni pravni postupak zavještanja (uvakufljenja). U postupku zavještanja moraju učestvovati: mjerodavni predstavnik zakonodavne vlasti (kadija, zadužbinar (vakif- dobrotvor ili vekil njegov opunomočenik), lice koje će vršiti brigu o objektu nakon zavještanja (mutevelija) tj. onaj koji domaćinski upravlja tim dobrom nakon zavještanja, te dva ili više svjedoka cjelokupnog postupka zavještanja. Uslovi valjanosti zavještanja (vakufljenja) su :
1) Javno očitovanje vlasnika da imovinu dobrovoljno daje u zadužbinu (vakufi). Izjava može biti usmena ili pismena.
2) Imovina mora biti puno vlasništvo (mulk) stečena dozvoljenim načinim (halal). Ukoliko se utvrdi da imovina nije puno vlasništvo ili da nije stečena dozvoljenim sredstvima takvu zadužbinu (vakufljenje) će sudija (kadija) odbiti. Sudija (kadija) sastavlja zakladnicu (vakufnamu) gdje kitnjastim jezikom i vjerskim autoritativnim citatima hvali ovakav čin, raspolaganja imovinom, u uvodnom dijelu podstiče i druge na značaj zadužbinarstva (vakufljenja). Dalje govori o osobinama zadužbinara (vakifa / ktitora, dobrotvora), šta, koliko i kome određuje, imenuje službenike, nasljeđivanje obaveza itd.
Da je bilo koji mostarski islamski objekat nastao, kako se tvrdi u Saopćenju HKD Napredak, na katoličkoj ili ma kojoj drugoj crkvi ili tuđem vlasništvu, ne bi se ni u jednom vremenu mogao smatrati zadužbinom (vakufiti). Poznato je da su bosanski katolici još od vremena Mehmed Fatiha imali ahdnamu kao garant vjerskih i crkveno-hijerarhijskih sloboda. Običaj je nalagao da sultani nisu pobijali odluke svojih prethodnika, nego su ih poštivali kao da ih je izdala njihova administracija. Znači, da je bila katolička crkva, došlo bi do reagovanja klera koji bi se pozivao na Fatihovu ahdnamu i taj bi se čin osujetio. Šejh-ul Islam kao vrh vjerske hijerarhije poništio bi čin vakufljenja, pa tamam da je zadužbinar (vakif) i sam sultan. Iz opće poznatih činjenica, pravnog sistema Osmanske države, zemljište ili objekat da bi bio legalan i legitiman (zakonit) vjerski objekat moglo je biti samo državno zemljište. Prema tome svako drugo potenciranje tog pitanja je mlaćenje prazne slame.
Ovaj elaborat o suvislosti arheoloških iskopavanja na lokalitetu džamije na Pijesku, završimo riječima dr Truhelke. Procjenjujući odnos osmanske države, prema drugom i drugačijem, dr Ćiro Truhelka kaže: ”Osmanlija nije širio svoje vlasti obarajući kulturne tradicije što ih je zatekao, da na njima sagradi svoju kulturu, nego je sebi prilagodio autohtone kulturne prilike i na njima snovao svoju građu. Oni nisu na silu poturčili, ni kmeta, ni vlastelina, nisu proganjali kršćane, nisu rušili crkve, ni manastire, nisu otimali staroj vlasteli baštine ni privilegije, već su posao asimilacije prepustili vremenu.”
KRATAK ZAKLJUČAK
U traženju odgovora na vjerodostojnost podataka koji su navedeni u Priopćenju, osnovna građa bila nam je:
1. Đuro Basler, Kršćanska arheologija, Crkva na Kamenu, II izdanje, Mostar, 1990.
2. Opći šematizam katoličke crkve u Jugoslaviji Cerkev v Jugoslaviji 1974, Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb, 1975.
3. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom t., Sarajevo, 1988.
4. Đuro Basler, Kršćanska arheologija, Crkva na Kamenu, II izdanje, Mostar, 1990.
5. Božo Goluža, Povijest crkve, Mostar, 1998.
6. Vesna Miović, Dubrovačka republika u spisima osmanskih sultana, Acta Turcarum Državnog arhiva u Dubrovniku, Dubrovnik, 2005.
Osim ovih izvora koristili smo se i drugom manje relevantnom građom i uvijek je zaključak bio isti NIKAKVIH NAZNAKA. Ukupno smo pregledali 21. 747 stranica teksta. Ni u jednoj ovoj reprezentativnoj publikaciji nismo našli ni naznake za mogućnost bilo kakve veze s ovim što se prezentira u Priopćenju.
Stoga smatramo suvišnom bilo koju (i kakvu) tvrdnju o postojanju kršćanske crkve i samostana, na lokalitetu gdje je minirana džamija na Pijesku. Stroga, nema potrebe za bilo kakvim arheološkim iskopavanjima. Uvidom u relevantnu literaturu niko nije naveo ni pretpostavku, o mogućem broju katoličkih crkava u Mostaru, niti nudi bilo kakve naznake / pretpostavke, o takvim mogućnostima.
Istraživanjem smo izveli dokaze odakle ta ideja dolazi i ukazali na valjanost i vjerodostojnost Šematizma, na osnovu historijskih činjenica. Ovim istraživanjem tvrdimo očevidnu povezanost Šematizma sa kulturocidom i urbicidom u Mostaru od strane HV u periodu 1993-1994. godine.
Mostar, 20. 01. 2009. godine Senad Mičijević
