Medžlis IZ-e Mostar i ove godine je u okviru manifestacije „Uzor si mi, Poslaniče“ u saradnji sa Pedagoškim zavodom Mostar, Fondacijom Daru-l-ilm raspisao konkurs za najbolje radove učenika srednjih škola i studente Univerziteta „Džemal Bijedić“. Prema ocjeni stručnog žirija kojeg su sačinjavali: mr. Nusret Omerika, Kenan ef. Ovčina i Hasan Eminović svi pristigli radovi bili su izuzetne vrijednosti i svaki od njih mogao je biti prvonagrađeni rad. Za konačan plasman odlučivale su nijanse. Učenici i studenti ove godine pisali su o temi: „Volimo te Poslaniče, u divnoj Bosni i lijepom Mostaru“. Treće mjesto i nagradu od 100 KM podijelile su Selma Memić, učenica trećeg razreda, Gimnazije Mostar i Hana Kozić, studentica druge godine Fakulteta informacijskih tehnologija Mostar. Druga nagrada i novčani iznos od 150 KM pripala je Irmi Lipovac učenici Druge gimnazije Mostar. Kao najbolji rad ocijenjen je rad Amine Šarančić učenice Druge gimnazije Mostar. Amini je uz vrijedne poklone knjiga dodijeljen i novčani iznos od 200 KM. Nagrade pobjednicima su na promociji knjige „Bosanskohercegovački imami u vrijeme komunizma“ uručili Šefik ef. Čavčić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Mostar mr. Dino ef. Maksumić i predsjednik Udruženja Ilmijje BiH Nesib ef. Hadžić.

Prvonagrađeni rad

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
U ime Onoga Koji stvori zaboravne duše; i ovo nebo nad nama; i ovu zemlju pod nama; i ove mrke, teške krševe; i mile, zelene poljane, što’no ih sanjamo i kad smo miljama daleko, u ime Onoga Koji stvori sve, u Čijoj ruci je Muhammedova duša, kruna svega stvorenoga, čiji ‘no sunnet slijedimo, i šef’at sa žarom prizivamo, nek s’ imenom Gospodara Veličanstvenog, počne, bude, i završi ovo rađanje riječi, odavno rođenih misli moga bića! A ti, mila dušo, što si spremna da ih dočekaš, i svjedokom im budeš, oprosti im. Oprosti, mojim riječima ako se zalud rode i nevješto glavu izgube, jer težak teret treba da preuzmu, one golemu ljubav trebaju da priznaju i na postojanje iste, unutar tebe, da ukažu. Selam, ya Resulallah, tebi moje riječi noćas ljubav izjavljuju! Volimo te Poslaniče, mi neobični ljudi, na neobičnom mjestu, ne navikli da ljubav priznaju, ali zbog postojanja iste, spremni i da se života odreknu… Baš tu na čuvenom „razmeđu svjetova“, sudaru istoka i zapada, tu gdje život buja i biva na najzanimljiviji način, na čuvenom civilizacijskom svratištu, i kobnom vojnom stratištu, gdje ljudska raznolikost tka šaren ćilim, baš tu je, Muhammede, dio tvoga ummeta ostao. Tu smo mi, Poslaniče, tijelom daleko od nepregledne pustinje i njenih karavana, daleko od mezara tvoga, i Bejtullaha, ali srcima blizu dovoljno da koračamo „pod zastavom Muhammeda“. Tu smo mi, na izgubljenom ogranku bedranskog polja, u neobičnoj zemlji, imena Bosna, što’no je krvlju šehida natopljena, šehadetom njihovim, od nestanka sačuvana. U njoj žive neobični ljudi, svojeglavi i inatni, vječito balansirajući između dvije krajnosti, baš kao i taj grumen zemlje na kojem žive. Oni rijetko o ljubavi govore, a ljubav njima jako lijepo pristaje. Al’ baš kao što zaljubljenik ne može svoju ljubav skriti, ne mogu ni oni svoju, tj. iako o tom često ne govorimo, mi te, Poslaniče, volimo. Volimo te u divnoj Bosni i lijepom Mostaru! Tu svoju ljubav salavatom odamo, kad nam srca šapatom prozbore i Stvoritelja zamole da ti posebno mjesto u džennetu podari. Ljubav svoju odamo i kada učenje mevluda slušamo, pa pogled orošenih očiju, nekako postiđeno, na krilo spustimo, gdje šake grčevito stiskamo, a misli putovanju prepustimo, pa one negdje čeznutljivo za tobom, kroz Mekku i Medinu hode, i tvoj miris upijaju. Izvire nam ljubav i kroz priče naših nena, kada o tvom životu, Poslaniče, djeci zbore i povremeno izvezenim rubom šamije, suzne oči obrišu, trudeći se da im prenesu onu istu ljubav prema tebi, koju su i same kao djeca upile. Ljubav odamo i kada evlad u mekteb spremamo, sa namjerom da iz ilmihala uči o tebi i tvom putu islama. Odamo je i onda kada ezan sa Karađoz-begove, i drugih naših džamija čujemo, kad se stane razlijegati mostarskim sokacima i kaldrmama, pa pomiješa sa šumom hladne Neretve, a mi tiho izgovaramo njegove riječi: „Ešhedu enne Muhammede-rresulullah“, baš onako kako je Bilal nekada govorio, pa onda požurimo u najbližu džamiju namaz da obavimo. Poteče naša ljubav i kad sunnet slijedimo, hadise učimo, čak i onda kad pogriješimo, pa grješni, po stoti put, pred Rabba stanemo, proseći opet oprost iz nepresušnog izvora, žedni milosti Njegove, i u svojoj dovi, Muhammede, tebe spomenemo. Spomenemo, pa zamolimo da bar trun dobrote tvoje u sebi vješto odgojimo, ubijeđeni da bi i trun dobrote tvoje, Muhammede, zaboravno srce, nurom obojio. Moleći za taj nur, večeras, završavam ovo neiskusno rađanje riječi, i tražim od Gospodara da sve dok hodimo zemljom, budemo svojim ponašanjem živo sjećanje na tebe, Muhammede, a onda kad nam se duše iz sna trgnu, pa pred Rabba, ogoljene, stanu, da budu takve da ih se ne postidiš, i od njih glavu okreneš, nego da sa srećom u njih pogledaš, i ponosan budeš što su koračale pravim putem „pod zastavom Muhammeda“, i ono nekad davno, na jednom neobičnom grumenu dunjaluka, o ljubavi ti zborile, i „Volimo te, Poslaniče, u divnoj Bosni i lijepom Mostaru“, sa nekom čudnom sjetom u glasu, govorile!

Amina Šarančić III1- Druga gimnazija Mostar