Piše: Mostarski muftija mr. Salem-ef. Dedović.

U znak sjećanja na istrajnog borca za istinu i pravdu rahmetli Saju Ćorić (1957 – 2019) i brojne žrtve logora Vojno kod Mostara

U ime Boga, Milosnika Svemilosnoga!
Tako Mi neba sazviježđima okićenoga,
tako Mi onog Dana obećanoga,
tako Mi svjedoka i posvjedočenoga,
prokleti bili oni što su jamu iskopali,
i vatru s puno goriva potpalili,
pa oko nje zatim posjedali,
i bili svjedocima onoga što su vjernicima uradili!
A svetili su im se samo zato što su vjerovali u Boga, Uznositog i Zahvalnoga,
Kojem pripada vlast na nebesima i na Zemlji, i Bog je svjedokom svega.
One koji vjernike i vjernice zlostavljaju i nakon toga se ne pokaju, sljeduje patnja paklena, i sljeduje ih kazna plamena
El-Burudž – Sazviježđa (1-10)

U stavcima Kur’ana objavljenim u mekanskom periodu Objave, kao glasno i jasno Božije upozorenje onima koji progone nedužne ljude svih uzrasta i godišta, oduzimajući im slobodu i dostojanstvo, stavljajući ih na najstrašnije muke, odzvanjaju riječi prokleti bili oni što su jamu iskopali i vatru s puno goriva potpalili, pa oko nje zatim posjedali.

Jama ovozemaljskog pakla svjedoči o zlu i zločincima koji su se iživljavali nad nedužnim ženama i djevojčicama, silujući ih pred očima svojih paklenih drugova i drugih logorskih zatočenika, udarajući im na obraz i ljudsku čast. Uživali su u tome, jer opijeni zlom, mržnjom i mitovima oni nemaju nikakve vjere i mrze da vide vjeru kod drugih.

Vatreni rov je metafora za progone kojima zločinci podvrgavaju vjernike: fenomen koji nije ograničen na neko posebno vrijeme ili neki poseban narod, već se, u mnogim oblicima i u različitim stepenima intenziteta, vraća kroz čitavu zabilježenu historiju. I vratio se devedesetih godina prošlog stoljeća u najbrutalnijem i najnečasnijem obliku u selima i gradovima zemlje Bosne i Hercegovine da potvrdi dokle stvorenje u ljudskom liku može doživjeti svoj ljudski pad i moralni sunovrat.

Ta crna i bijedna lica gledali smo putem TV ekrana dok su odgovarala (neki od njih) pred licem ovozemne pravde za svoje zločine. Nismo na tim licima prepoznavali ništa ljudsko, niti smo iščitavali kajanje za ono što su činili, ali ipak taj tračak zemaljske pravde nad njima se izricao. Uz njihova imena i prezimena trajno ostaju vezana nedjelȃ, koja neće moći sprati i zbrisati nikakvi politički i kvaziduhovni narativi o tome da je to što su činili doprinosilo općem kolektivnom interesu i slobodi vlastite nacije.

Sramnim djelima protiv čovječnosti ustaje se protiv Boga, reda i poretka na Zemlji. S obzirom na to da su ta djelȃ u svom motivu rušilačka te u konačnici i kod Boga i kod svih humanističkih svjetonazora ništavna, ona niti izvršiocima, a niti kolektivitetima iza kojih se zaklanjaju ne donose nikakvu korist i sreću, već samo štetu i propast. Vrijeme svjedoči da je to tako, samo treba malo i strpljenja. A kako jedna mudra narodna izreka, koju pamtim iz ranog djetinjstva, kaže: “nije Bogu hitnje”, slaže se mozaik i sve postaje tako jasno za one koji hoće spoznati.

O zlu i zločincima se glasno govori, Svete knjige govore o njima, upirući prstom u njih i upozoravajući naraštaje koji će živjeti na Zemlji u kasnijim vremenima na to da dobro upamte ta zlodjelȃ, da ne sudjeluju u njima, ne podržavaju ih, već ih se klone, svugdje i uvijek.

Zloupotrijebljeni tekstovi Svetih knjiga svjedočiće na Sudnjem danu o iznevjeravanju poslanja i moralnom sunovratu onih koji su bili dužni da ih tumače kao radost, ljubav i prosvjećenje svijetu, a ne kao poziv na odmazdu, istrebljenje i iživljavanje. Seksualno iživljavanje nad zarobljenim ženama i djevojčicama od 15 godina ne bi smio pravdati i opravdavati ni kratkoročni slijepi politički interes. Zar može pred tim mirno stajati čovjek koji imalo drži do religijskih i općehumanističkih vrijednosti? Zemaljska pravda za žrtve takvih gnusnih zločina neizreciva je i nepotpuna, ali tračak je nade, vjere u pobjedu dobra nad zlom i istine nad neistinom.

Samo je Dragi Bog puna utjeha i nada za nevine žrtve koje su u svojoj borbi za istinu i pravdu puno puta nailazile na nerazumijevanje i zatvorena vrata, ostavljene da u samoći isplaču svoju bol i tugu, bijući svoju vlastitu, ali i bitku svih nas.

Oslobođenje, ponedjeljak, 16.11.2020. godine

(www.oslobodjenje.ba)