U Mostaru je 28. decembra 2009.g. u svojoj osamdesetoj godini na ahiret preselio h Esad ef. Kojiæ, dugogodišnji predsjednik Odbora /Medžlisa Islamske zajednice Mostar. Rahmetli Esad je ovu znaèajnu funkciju vršio u najsudbonosnijim godinama opstojnosti muslimana Bošnjaka u Mostaru od 1. januara 1991.g. do marta 1998.g. rahmetli Esad roðen je u Mostaru 1.1. 1930.g. od oca Omera i majke Fate, roðene Alihodžiæ. Otac mu je bio trgovac od 1930. do 1948.g. kada su komunistièke vlasti oduzele dozvolu za rad i svu trgovaèku robu zateèenu u trgovini. Trgovinu manufakturnom robom je držao pod Kujundžilukom u Mostaru. Majka mu je bila domaæica. Završio je dva razreda mekteba prije polaska u osnovnu školu (po tadašnjem obièaju). Buduæi da je mekteb završio sa samo 5/6 godina izrazito veliki problem u tom periodu djetinjstva bio mu je upis u Osnovnu školu, gdje su primali djecu sa navršenih sedma godina. Uz dostavljeno posebno ljekarsko uvjerenje o fizièkoj i psihièkoj sposobnosti ipak se upisuje i završava IV razred 1940.g., poslije èega polaže prijemni ispit u Mostarskoj gimnaziji za upis u tu školu, ali se nije upisao nego u Nižu okružnu medresu u Mostaru (radila u prostorijama Æejvanbegova vakufa u ranijem istoimenom mektebu). Po okonèanju školovanja u Nižoj okružnoj medresi prelazi u Gazi Husrevbegovu medresu gdje je samo dva mjeseca prije maturiranja uhapšen kao pripadnik organizacije „Mladih Muslimana“. Nakon izlaska iz zatvora rukovodstvo Ulema i Medžlisa mu nije htjelo dati suglasnost za nastavak školovanja.

Poslije izlaska iz zatvora dobio je posao kao pomoæni katastarski referent u Sreskom uredu za katastar. Vojni rok služi od aprila 1954 do decembra 1955.g. Nakon odsluženja vojnog roka vraæa se na isto radno mjesto i poèinje sa honorarnim radom na mjestu režisersko- finansijskih poslova u istom odjeljenju. Ekonosmki fakultet u Sarajevu vanredno je završio u martu 1965.g. Još kao student poèinje raditi u Sekretarijatu za finansije Opštine Mostar gdje æe ostati do aprila 1969.g., kada prelazi u sektor privrede (Pamuèna industrija „Ðuro Salaj“ u Vrapèiæima. Iz ovog preduzeæa otišao je u penziju.

Na izborima u Islamskoj zajednici održanim koncem 1990.g., izabran je za predsjednika Odbora Islamske zajednice Mostar. od januara 1991. Na ovoj funkciji ostao je do marta 1988.g. Bio je èlan inicijativnog odbora „Muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet u Mostaru 1991.g. Nekoliko godina, tokom rata i nakon prestanka ratnih dejstava obavljao je i funkciju predsjednika Nadzornog odbora Merhameta.

U uzlaznoj lozi porodice Kojiæ, kako je prièao brižni h Esad, u svakoj generaciji bilo je najmanje jedno lice koje se pripremalo i kasnije obavljalo poziv islamskog radnika, s tim što je bilo uvriježeno mišljenje da svaki od njih treba imati i dodatno zanimanje radi obezbjeðenja sredstava za život, jer æe na taj naèin biti neovisan od džematlija pa mogu biti istrajniji i uporniji u islamskom pozivu. Drugim rijeèima, isticao je rahmetli Esad, smatrali su da islamski radnik treba da živi za Islam a ne od Islama.
Esad Kojiæ organizaciji „Mladi Muslimani“ pristupio u ljeto 1943.g. kao uèenik Gazi Husrevbegove medrese. Kojiæ prelazi iz Mostara u Sarajevo jer su komunistièke vlasti zabranile rad medresa u 1945/46.g. Zbog èinjenice da te godine nije bio formiran V razred Gazijine medrese on i Mehmed Arapèiæ ponavljaju IV, iako su bili izuzetno dobri ðaci. Tada, osim V nije bio formiran ni II ni VI razred. U to vrijeme uèenici medrese su bili izloženi raznim pritiscima meðu kojima su najupeèatljiviji: pritisak na njih da se upišu u druge škole, brojne privilegije koje su imali drugi uèenici ( karte za vožnju, karte za snabdijevanje), èesta hapšenja profesora medrese, nedostatak administrativnog i nastavnièkog kadra. Kada su tadašnjeg ekonoma medrese Hikmeta Mehmedoviæa pozvali u vojsku, poslove ekonoma obavljao je rahmetli Esad Kojiæ, premda još uèenik škole.Prva hapšenja profesora i uèenika Medrese poèinju 1947.g. (Kasim ef. Dobraèa, hafiz Mahmud Traljiæ, Abdulah ef. Derviševiæ…, èak i Kasim ef. Amidžièna, Habiba zato što je oprala Kasimov prljavi veš). Dva mjeseca pred završetak VIII razreda, u aprilu 1949.g. Medrese dolazi do masovnog hapšenja pripadnika organizacije „Mladi Muslimani“.

U organizaciji „Mladi Muslimani“ Esad ef. Kojiæ djeluje na podruèju Mostara i Sarajeva, gdje drži predavanja u džamijama, uèestvuje u brojnim humanitarnim akcijama i poduèava mlade matematici. Najuže društvo h Esada bili su Nusret Fazlibegoviæ, Mustafa Hadžiosmanoviæ, Muhamed Hamo Badžak, Esad Karabeg i Halid Kajtaz. Esad ef. uhapšen je 14. aprila 1949.g. zajedno sa Feridom Æiækušiæem i Mehmedom Alibegoviæem. Istraga h. Esada Kojiæa bila je vrlo teška. Isljednik mu je bio èuveni udbaš Pero Popovoæ, U isljeðivanju Popoviæ nije birao ni metode ni sredstva da žrtvu natjera na priznanje. Pored Popoviæa istragu je vodio i major Smajo Mandžuka, mostarac Husa Hadžiomeroviæ, a ponekad i izvjesni „Šeho“ inaèe šef centralne UDB-e. Torture u istražnom zavoru poèinjale bi s prvim markom i završavale u svitanje. Na suðenju „Mladim Muslimanima“ 1. avgusta 1949. h. Esad ef. Kojiæ bio je devetooptuženi poslije dobro poznatih imena Hasan Bibera, Halida Kajtaza, Omera Stupca, Nusreta Fazlibegoviæa, Ismeta Serdereviæa, Tarika Muftiæa, Teufika Veklagiæa i Hilmije Muftiæa. Po završetku suðenja, Sud je 12. avgusta 1949. godine izrekao èetiri smrtne kazne koje su i izvršene: Biberu, Kajtazu, Stupcu i Fazlibegoviæu. Esad Kojiæ osuðen je na pet godina zatvora. Kaznu je služio u Foèi na izgradnji porušene kasarne, Bileæi na gradilištu u bivšem vojnom logoru, Zenici u tokarskoj radionici tvornice bicikla do izlaska 30. aprila 1953.g. (ukupno 4 godine i 15 dana) Pušten je uslovno zbog èega se narednih 11 mjeseci morao redovno prijavljivati SUP-u u Mostaru svakih 15 dana.

Na funkciji predsjednika Odbora Islamske zajednice Mostar Esad je sve svoje znanje, struènost i energiju posvetio prikupljanju dokumentacije za povrat vakufske imovine. Tako je do poèetka 1992.g. pripremio svu raspoloživu dokumentaciju za podnošenje zahtjeva za povrat vakufske imovine (prikupio je sva rješenja do kojih se moglo doæi o nacionalizaciji i eksproprijaciji vakufske imovine, povadio izvatke iz zemljišnih knjiga sa naznako osnove za promjenu vlasništva). Meðutim ova dokumentacija je polovinom 1992.g. izgorjela skupa sa cjelokupnim inventarom i zgradom Odbora IZ Mostar. Prelaskom na desnu obalu Neretve ponovo je prikupio podatke o vakufskoj imovini. Meðutim, zbog napada HVO-a dokumentacija je po drugi put uništena, a Odbor IZ Mostar i njegov predsjednik Kojiæ se našali praktièno na poèetku ovog posla. Islamska zajednica 1992-1993.g. na èelu sa mostarskim muftijom uz podršku Merhameta organizirala je Vijeæe Muslimana Hercegovine koji je u svojoj organizacionoj šemi imalo i i kompjuterski centar. U ovom centru su pohranjeni neki od znaèajnijih podataka o oduzetoj vakufskoj imovini. Operativni radnik koji je na tom radio prije progona u Ameriku spasio je podatke na disketu i ponio ih sobom. Tokom jedne od posjeta mostarskog muftije Bošnjacima Amerike muftija se susreo sa O. M. i od njega dobio navedenu disketu, tako da su ti podaci, dobrim dijelom poslužili za obnovu registra vakufske imovine (po treæi put).

Na insistiranje više prijatelja Esad Kojiæ napisao je sjeæanja i svjedoèenja o pokretu „Mladih Muslimana“, kako bi se što više upotpunila slika o ulozi i ciljevima djelovanja organizacije, ali i ostalo zapisano èime su se sve služili komunisti na vlasti da unište islamski i nacionalni identitet i to u vrijeme kada su sami bili proklamovali slobodu savjesti i vjeroispovijesti, slobodu svih ljudi i naroda, smatrajuæi te svoje regule privilegijom naših graðana u odnosu na stanje prava ljudi i graðana u nekomunistièkim režimima. Svjedoèenje je napisao s ciljem informiranja buduæih generacija radi ibreta i pouke: da svoje moramo èuvati i njegovati, pa ako treba i braniti, a životna opredjeljenja svih drugih ljudi dobre volje do kraja poštivati u skladu sa našom viševjekovnom tradicijom u BiH. Kojiæeva sjeæanja æe naroèito osvijetliti odnos komunistièke vlasti prema mladiæima koji su se bili životno opredijelili za poziv islamskog radnika za što su se u medresama i pripremali, njegujuæi svu tradicionlane islamske vrijednosti, meðu kojima su svakako najznaèajnije: sloboda u vjerskom pa i u svakom drugom opredjeljenju, primjereni meðuljudskim odnosima i višestoljetno multireligijsko, multietnièno, multikulturno življenje svih graðana BiH. Svjedoèenje obiluje opisom neprilika i prilika u kojima su se Medresa, njeni ðaci pa i njeni profesori nalazili u vrijeme komunistièke vladavine.

Bez sumnje rahmetli Esad ef. Kojiæ je svojim radom i doprinosom islamskoj zajednici i muslimanima Mostara zadužio buduæe generacije da èuvaju i njeguju sve svoje vrijednosti kulture, vjere, tradicije, ali i uspomenu na èovjeka s toliko kušnji i tereta pred kojima Esad nije znao uzmaknuti. Esad im se uvijek vraæao s punom pažnjom, respektom i ponosom. Stoga umjesto suza i žala istièemo ponos što smo upoznali takvu moralnu velièinu, nepokolebljivost i snagu ljudskog pregalaštva.
Hasan Eminoviæ