Omer Fazlagić rođen je u Čapljini 1938.godine gdje je završio osnovnu školu i Srednju poljoprivrednu školu. Oženio se u 21-oj godini života, odmah poslije odsluženja vojnog roka.
Nakon što je okončao srednje obrazovanje shvatio je da se ne želi zaustaviti samo na tome, nakon čega upisuje Pedagošku akademiju (grupa Hemija i Biologija) u Mostaru.
Po završetku dvogodišnje Akademije zapošljava se kao nastavnik u OŠ Ravno opština Trebinje, gdje se zadržava jednu godinu.
Poslije toga konkuriše na poziciju vaspitača u Kazneno-popravnom domu Stolac gdje je i primljen. Radeći posao vaspitača shvatio je da mu za takvu vrstu posla fali “ono pravo znanje” te svoje obrazovanje 1973.godine, vanredno, nastavlja na Filozofskom fakultetu (grupa Pedagogija i Psihologija).
Vanredni studij, vanredno zbog posla, veoma uspješno okončao je 1976.godine. Za vrijeme školovanja glavna preokupacija bila mu je da što prije okonča studij.
Omer kaže: “Išao sam na posao, radio, učio, polagao ispite i to je tako bilo te 3-4 godine. Nigdje nisam izlazio. Kada sam završio fakultet to mi je dalo poleta, jer sam imao novu kvalifikaciju, veću platu, beneficija itd. Uz pomoć prijatelja u pomenutoj Ustanovi u Stocu zaposlio sam suprugu, gdje je radila na poziciji Referenta za evidencije i statistiku, a radila je i u Opštini Čapljina kao Referent za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu” – prisjeća se.
Na radnom mjestu u Kazneno-popravnom zavodu Stolac i on i supruga imali su beneficirani radni staž tako da su veoma mladi oboje penzionisani. Do početka “nesretnog rata” sa suprugom je uživao “sa dobrim primanjima za ono vrijeme.”
Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini preko Instituta za izbjeglice u Splitu sa suprugom je otišao za Ameriku. U Americi su proveli devet godina. Za to vrijeme kod njih je došla kćerka koja je bila u Sarajevu i sin koji je bio u Čapljini koji je na bolji svijet preselio u 57-oj godini života.
Nakon devet godina vratili su se u Bosnu i Hercegovinu u svoju kuću u Čapljini. Jako ga je pogodila smrt supruge s kojom je proveo 61.godinu u braku. “Gubitkom njenim ostala je jedna velika praznina koja ni danas nije popunjena” – sa primjetnom tugom u glasu govori Omer.
Prije dolaska u Ustanovu “Centar za stare osobe Podvelež” Mostar Omerova kćerka je morala da ide u Ameriku jer je navršila godine da bi mogla dobiti penziju, ali joj je bila velika briga s kime i gdje ostaviti oca.
Pitajući i raspitujući se došli su do saznanja da postoji Ustanova u Podveležju. Kada je dogovoren smještaj Omeru je posebno ostao upečatljiv prijem u Ustanovi, gdje je primljen na jedan srdačan, susretljiv način sa blagonaklonošću.
“Osvojio me jedan gest koji mi je baš posebno drag. Naime, drugi dan po prijemu otvoriše se vrata u mojoj sobi, uđe mlad čovjek i kaže mi ja sam direktor ove Ustanove i došao sam da Vam zaželim dobrodošlicu. To je za mene bio jedan tako fini gest, poslovni gest, toliko me se dojmilo da i dan danas pričam mojim prijateljima za tu ljubaznost.
Iz dana u dan sam se uvjeravao da ovdje postoje samo pažnja i fini odnosi. Svi redom od spremačice do direktora za mene su po PS-u. Za mene su sve ove sestre heroine i rade svoj posao vrlo predano, stručno i odgovorno, da nijednog momenta nisam osjetio da sam zapostavljen u bilo čemu.”
Omer na kraju razgovora zaključuje da će biti živa reklama za ovu Ustanovu, te da je već svojoj sestri i nekim prijateljima rekao da su ovdje najidealnijii uslovi za ljude koji su došli u situaciju “da ne mogu ili da im je teško, a da nema ko da im pritekne u pomoć”.
