U sklopu serijala tumačenja Mesnevije, Muftijstvo mostarsko i Medžlis Islamske zajednice Mostar organizirali su u četvrtak, 19. novembra 2026. godine, poslije jacija-namaza, predavanje u ugodnom i duhovnom ambijentu Opijačeve tekije u Mostaru. Predavanje o temi forme i suštine u djelu Mevlane Dželaludina Rumija održao je prof. dr. Munir Drkić, mesnevihan i redovni profesor na Katedri za iranistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Događaju su prisustvovali muftija mostarski dr. Salem-ef. Dedović, imami te brojni poštovaoci sufijske duhovnosti i Rumijeve misli.
Opijačeva tekija kao novo središte duhovnog i kulturnog života
Profesor Drkić je na samom početku izrazio posebnu radost što se ponovo nalazi u Mostaru, naglasivši važnost ambijenta u kojem je predavanje održano. Istakao je nadu da će Opijačeva tekija postati prepoznatljivo stjecište duhovnih i intelektualnih sadržaja u Hercegovini.
„Izuzetno mi je zadovoljstvo i golema čast što se nakon nekoliko mjeseci ponovo nalazimo u ovom lijepom mjestu koje odiše duhovnošću, koje će, nadam se, u Mostaru postati novo središte za sadržaje ovakvog karaktera i mnoge druge“, poručio je prof. dr. Munir Drkić.
Predavač je predavanje započeo recitiranjem i tumačenjem stihova iz Sadijevog Đulistana, poznatog djela koje se stoljećima čitalo i izučavalo u Mostaru. Citirajući uvodne stihove o mirisnoj glini u hamamu koja je preuzela očaravajući miris jer je boravila u društvu ruže, prof. Drkić je slikovito objasnio kako duhovno društvo i okruženje oplemenjuju čovjeka i prenose na njega pozitivne vrline.
Dihotomija između šejha i mesnevihana u mevlevijskoj tradiciji
U nastavku izlaganja prof. dr. Munir Drkić rasvijetlio je važnu historijsku dihotomiju u mevlevijskoj tradiciji koja se strogo poštovala kako u osmanskom periodu tako i u postosmanskoj Bosni i Hercegovini. Objasnio je jasnu razliku između funkcije mevlevijskog šejha, koji predvodi zikr i vodi tarikat, i funkcije mesnevihana, čiji je zadatak čitanje i intelektualno tumačenje Rumijeve Mesnevije.
Podsjetio je na zapažene bosanskohercegovačke mesnevihane, počevši od reisa Džemaludin-ef. Čauševića (koji je tumačio Mesneviju, ali nije predvodio zikr), preko Mujage Merhemića do šejha Fejzulah-ef. Hadžibajrića. Istakao je i historijski značaj osnivanja Katedre Mesnevije „Mujaga Merhemić“ 1970. godine te Tarikatskog centra 1977. godine, naglašavajući kako je Katedra imala cilj intelektualnog obrazovanja, dok je Tarikatski centar slijedio praktičnu tarikatsku praksu.
„Od samoga početka mevlevijske tradicije dvije funkcije su bile jasno razdvojene. Jedno je bio teorijski i intelektualni sadržaj koji nudi mesnevihan, a drugo praktični tarikatski sadržaj koji vodi šejh. Nemam nikakve želje za zauzimanjem drugih ingerencija osim da se pomalo družimo s Mesnevijom“, pojasnio je dr. Drkić.
Tri nivoa tumačenja Rumijevih priča: narativni, moralni i irfanski
Fokus centralnog dijela predavanja bio je na dubokoj sufijskoj temi – odnosu između forme (lika, vanjštine) i suštine (značenja, unutrašnjosti). Profesor Drkić je naglasio da se većina priča iz Mesnevije može i treba tumačiti na najmanje tri različita nivoa:
• Narativni nivo: Sam događaj ili priča koja je često zanimljiva, pristupačna i lahka za pamćenje.
• Moralni ili poučni nivo: Etika i životna pouka namijenjene svakodnevnom ponašanju i odgoju čovjeka.
• Irfanski ili metafizički nivo: Duboki spoznajni uvid u suštinu postojanja, Božiju jednoću i tajne ljudske duše.
Uspoređujući čovjeka s perzijskim vrtom – čiji su vanjski zidovi neugledni i ograđeni, ali se iza njih skrivaju voćnjaci, cvijeće i vodoskoci – dr. Drkić je pozvao prisutne da ne ostaju na površini vanjskog izgleda, već da prodiru u suštinu stvari.
Pouke priča o trgovcu i papagaju te Musau, a. s., i čobaninu
Kroz slikovite primjere profesor Drkić je analizirao dvije izuzetno poznate priče iz Mesnevije koje su već u ranim stoljećima prevođene na evropske jezike.
1. Priča o trgovcu i papagaju (prvi svezak Mesnevije)
Govoreći o priči u kojoj trgovac očerupa papagaja jer je prosuo ulje bježeći od mačke, a papagaj zašuti sve dok ne ugleda ćelavog derviša kalenderiju, misleći da je i on očerupan, profesor je ukazao na zamku površnog uspoređivanja stvari po vanjštini. Prikazao je kako je ova priča rano ušla u talijansku (kod Fiesca u 14. stoljeću), britansku i američku narodnu predaju, ali je naglasio da islamska tradicija započinje tamo gdje zapadna staje – na dubokom poučnom i metafizičkom nivou.
„Rumi nas uči da se i pčela i bumbar s istog mjesta napajaju, ali od jednog nastaje otrov, a od drugog med. Prema pojavnosti stvari izgledaju isto – kao gorka i slatka voda ili magija i mudžiza – ali razlika u njihovoj suštini je beskrajna“, istakao je dr. Drkić.
2. Priča o Musau, a. s., i čobaninu (drugi svezak Mesnevije)
Druga priča opisuje susret poslanika Musaa, a. s., i jednostavnog čobanina koji se Bogu obraća na neuk, antropomorfan način (nudeći da mu krpi opanke, češlja kosu i trijebi vaške). Nakon što Musa, a. s., strogo ukori čobanina zbog neprimjerenih riječi, kako to opisuje Rumi, Bog objavom ukorava samog Musaa, a. s., riječima: „Jesi li došao da veze uspostavljaš ili si poslan da veze prekidaš?“ Ova priča podsjeća na poznati poslanički hadis u kojem se navodi da Allah ne gleda u čovjekova lica i imetke, već u srca i unutrašnja stanja.
Završavajući predavanje, prof. dr. Munir Drkić naglasio je da svaka osoba ima svoj autentični put kojim se približava Stvoritelju te da formalna pravila i izvanjski oblici ne smiju zakloniti iskrenu ljubav i namjeru u srcu.


















