Mostarski “zvonik mira”

819
Miz Mostar Tekstovi

Prenosimo iz Preporod, 01.02.2016. god

Hivzija Hasandedić u knjizi “Spomenici kulture turskog doba u Mostaru” navodi da je sredinom 19. stoljeća fra Rafo Barišić počeo prikupljati priloge za gradnju katoličke crkve u Mostaru. Preko Omer – paše Latasa dobio je ferman od sultana Abdulaziza, koji je za gradnju crkve darovao zemljište i 2.500 forinti. Ovo saznajemo iz natpisa uklesanog u ploču iznad njenih ulaznih vrata. Na izgradnju crkve utrošeno je ukupno 25.048 forinti, a jedan mali dio ovih sredstava dalo je domaće katoličko stanovništvo.

Crkva je podignuta u Podhumu gdje je nekad bila Ali – pašina bašča. Dovršena je 7. marta 1866. godine. Sagrađena je u obliku bazilike i ubraja se među posljednje veće javne građevine turskog perioda u Mostaru. Crkva je u ratu 1992. godine prilično oštećena usljed djelovanja snaga bivše JNA, a na njenom mjestu 2003. godine sagrađena je nova crkva većih dimenzija sa nesrazmjerno visokim zvonikom koji je i povod pisanja ovog teksta.

Dakle, ponovo se ovih dana u Mostaru govori o franjevačkoj crkvi u kontekstu ideje fra Ike Skoke, gvardijana Franjevačkog samostana u Mostaru, da se zvonik Crkve sv. Petra i Pavla pretvori u umjetničku galeriju i vidikovac koji bi se nazvao “Mostarski zvonik mira”.

Mostar se, kao grad, veoma često pominje kao “slučaj”, ali isto tako veoma rijetko se ukazuje na te konkretne primjere koji od Mostara prave “grad slučaj”. Kada je u pitanju Sarajevo onda možemo čuti o invaziji arapskih i turskih turista, o ugostiteljskim objektima u kojima nema alkohola ili svinjetine i kako se imidž grada mijenja, i sam grad se želi prikazati u negativnom kontekstu. To što poljski, mađarski ili neki drugi turisti, također, vrše invaziju na Mostar i što često moraju biti upozoreni da se primjereno ponašaju (do te mjere da im se nerijetko mora govoriti da svoje potrebe obavljaju unutar toaleta, a ne pored njega), što noćivaju isključivo u tzv. zapadnom dijelu grada, naravno nije problem.

Ipak, svi turisti Mostara i Hercegovine su dobrodošli i prema njima se kao prema dragim gostima trebamo i odnositi. No, da se vratimo našoj temi. Kada govorimo o Zvoniku, ne želimo govoriti o njegovom vjerskom, kulturnom, društvenom i estetskom značaju. Time neka se bave za to stručne osobe. Ali za oko običnog građanina, zvonik je, uistinu, veoma visok-da ne kažemo previsok. Sa njega se može mnogo toga u Mostaru vidjeti.

Čim spustite pogled sa njega ukazat će vam se džamija Derviš-paše Bajezidagića, koja je bila minirana u proteklom ratu, kao što su uostalom i druge dvije u obližnjim kvartovima. Lijevo možete vidjeti Stari most, također porušen u proteklom ratu, a ispred sebe, gotovo da rukom možete dohvatiti križ na brdu Hum koji je, također, nastao kao “projekat mira”. U krugu crkve se prodaju živopisne razglednice koje prikazuju katoličke svećenike kako bivaju bacani sa Starog mosta u Neretvu uz prisustvo imama koji je obučen u savremenu odoru, iako se prizor vezuje za osmanski period, valjda.

Podsjećanja radi, na mjestu gdje je postavljen križ, za vrijeme rata stajala je teška artiljerija HVO-a. Ni u kom slučaju ne treba sumnjati da ogromni križ i još veći zvonik imaju sasvim drugačiju poruku od ratne. Niko se ne želi vraćati u bolnu ratnu prošlost. Nažalost, nerijetko nas brine i mirna sadašnjost i borba za prevlast i nadmoć jednog naroda nad ostalim. Možda ovdje postoji dobra namjera, naročito jer iza ideje stoji fra Iko Skoko, čovjek koji ima velike zasluge na polju uspostavljanja mira i suživota, ali ponekad se i iz dobre namjere povrijede osjećaji drugih.

Ipak, u Mostaru je dobro poznata svrha i pozadina izgradnje ogromnog, preko 30 metara visokog, križa na brdu Hum, kao i velikog zvonika Franjevačke crkve. Kakav dojam na mnoge posmatrače, pa i katolike, ostavljaju mostarski zvonik – visok preko stotinu metara i ogromni križ na Humu, nabolje govori citat fra Ive Markovića: „Kada dođem u Mostar i pogledam u taj toranj i križ nad Mostarom, zastidim se kao kršćanin i vjernik“.

Sasvim je jasno da se izgradnjom velikog križa na brdu Hum i podizanjem velikog zvonika na nekadašnjoj liniji razgraničenja nastojao promijeniti imidž grada Mostara, da su neki htjeli jasno i nedovosmisleno pokazati čiji je ovo grad.

Veliki križ na Humu, veliki zvonik u centralnoj zoni grada, neizdavanje dozvole za izgradnju islamskog kulturnog centra na lokalitetu Lakišića harema, postavljanje križa ispred Gradske vijećnice, a u isto vrijeme dizanje u zrak ljiljana – simbola stradanja Bošnjaka, te izgradnja Hrvatskog narodnog kazališta govori nam o nastojanju i pokušaju da, izgradnjom novih i nadogradnjom starih, simboli jednog naroda, jedne vjerske zajednice, budu visoko iznad drugih u gradu na Neretvi. Nije to slučaj samo sa Mostarom. U gradu na Bregavi, Stocu, je također na brdu postavljen križ, a u centru grada, nasuprot u ratu minirane Careve džamije, izgrađen je veliki zvonik, simbol mira. Na ulazu u Počitelj je postavljen križ, u dvorištu škole u Hodovu je postavljen kip Gospe. Daleko bi nas odvelo nabrajanje šta je sve gdje postavljeno i izgrađeno.

Tužna je činjenica da Islamska zajednica u Mostaru nije u prilici, zbog administrativnih prepreka, izgraditi veći kulturni centar, gdje će vjernici moći nesmetano realizovati svoje vjerske i kulturne aktivnosti i zadovoljiti svoje veoma izražene potrebe u današnjem vremenu.

Ne preostaje nam ništa drugo nego nadati se da će jednog dana i islamski kulturni centar u Mostaru biti jedan od prepoznatljivih gradskih simbola mira i susreta među ljudima. Ako se već govori o miru, moraju se svi osjećati sigurnim i ravnopravnim. Dovoljno je podići glavu u Mostaru i osjetiti neravnopravnost, uznemirenost svakoga ko na grad gleda kao na mjesto suživota svih njegovih građana. Dimenzije zvonika, njegova visina, već godinama govore više o nečemu drugom, nego o miru i suživotu.

Ilham Puce