Tri ključne tvrdnje iz saopćenja HNK Mostar – o zakonitosti gradnje, statusu zemljišta i posmrtnim ostacima – otvaraju više pitanja nego što ih zatvaraju
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru saopćenjem kojim je reagiralo na fetvu mostarskog muftije Salema Dedovića pokušalo je osporiti tri ključna navoda koji se odnose na lokalitet Lakišića harema: zakonitost izgradnje objekta, historijski i pravni status zemljišta te postojanje posmrtnih ostataka na tom prostoru.
Međutim, tvrdnje iznesene u saopćenju HNK Mostar predstavljaju samo jedan dio složene pravne i historijske priče.
Njihovo suočavanje s dostupnom dokumentacijom i hronologijom događaja otvara ozbiljna pitanja o tome može li se postojanje određenih administrativnih akata automatski izjednačiti s dokazom da je cijeli postupak izgradnje od početka bio zakonit, odnosno da historijski karakter zemljišta prestaje postojati zato što je kroz različite katastarske i urbanističke sisteme dobivalo druge namjene.
Građevinska dozvola ne odgovara sama po sebi na pitanje zakonitosti cijelog postupka
HNK Mostar tvrdi da posjeduje važeće i pravomoćno odobrenje za građenje te da ne postoji pravomoćna sudska ili upravna odluka kojom je sadašnja gradnja proglašena nezakonitom.
Takva tvrdnja, međutim, ne iscrpljuje pitanje zakonitosti.
Ključno pitanje nije samo postoji li određeni akt o “odobrenju građenja”, nego i na kojoj je pravnoj osnovi izdat, u kakvom je urbanističkom okviru donesen i da li su prethodno bili ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti.
Prema dokumentaciji i arhivskim dokumentima, objekt HNK-a nalazi se u Centralnoj zoni Mostara, za koju nije bio usvojen regulacijski plan. Istovremeno, odluke Gradskog vijeća Mostara iz 1999., 2001. i 2012. godine predviđale su zabranu nove izgradnje, dogradnje i nadziđivanja u toj zoni do donošenja odgovarajućeg regulacijskog plana, uz izuzetak radova održavanja i sanacije.
To pitanje HNK Mostar u svom saopćenju ne razjašnjava.
Još je važniji podatak da je 18. oktobra 2002. godine gradonačelnik Mostara Hamdija Jahić donio Rješenje broj 01-25-1492/02-1 kojim je zabranjena upotreba bespravnog objekta u izgradnji – HNK Mostar.
Dakle, tvrdnja da danas postoji određeno pravomoćno odobrenje ne briše činjenicu da je u ranijoj fazi izgradnje nadležni organ Grada Mostara objekt tretirao kao bespravni i izdao rješenje o zabrani.
Posebno pitanje predstavlja ono što se dogodilo kasnije s administrativnom dokumentacijom.
Iz dostupne dokumentacije se vidi da je građevinski inspektor Nebojša Šarić je u septembru 2022. godine zatražio uvid u predmet vezan za izmjenu rješenja iz 2018. godine. Gradska služba za građevinske propise tada je navodno saopćila da ne raspolaže arhivom tog predmeta, odnosno da je spis zadužila bivša uposlenica.
Nakon upravnog nadzora omogućen je samo djelimičan uvid, pri čemu inspektoru nisu predočeni prethodni spisi i dokumentacija na osnovu koje je izmjena rješenja izvršena.
Upravo zato pitanje nije samo ima li HNK “papir”, nego i kako je taj “papir” nastao i na temelju koje dokumentacije.
To je suštinska razlika koju saopćenje HNK-a pokušava zaobići.
Odluka tužilaštva o neprovođenju istrage nije potvrda zakonitosti gradnje
HNK Mostar kao argument navodi i odluku Kantonalnog tužilaštva HNK iz 2023. godine o neprovođenju istrage, kao i sudske odluke kojima su odbijeni prijedlog za obustavu gradnje i kasnija žalba.
Međutim, odluka o neprovođenju istrage nije isto što i pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je kompletan postupak pribavljanja urbanističkih i građevinskih akata bio zakonit.
Jednako tako, odluka suda da u određenom postupku ne prihvati zahtjev za obustavu radova ne znači automatski da je pravno riješeno pitanje historijskog statusa zemljišta, vlasništva nad vakufskom imovinom ili zakonitosti svih ranijih upravnih postupaka.
Zbog toga se ove odluke ne mogu koristiti kao univerzalni odgovor na sva pitanja koja se otvaraju oko Lakišića harema.
Lakišića harem nije nastao kao savremena politička konstrukcija
Druga ključna tvrdnja HNK Mostar odnosi se na naziv i status lokaliteta.
HNK tvrdi da zemljište nikada nije bilo evidentirano kao groblje i da od 1878. godine ne postoji službeni dokument javne vlasti koji tu lokaciju naziva Lakišića harem.
Međutim, odgovor na ovo pitanje nalazi se upravo u historijskoj dokumentaciji.
Prema dostupnoj arhivskoj građi, austrougarski katastarski premjer iz 1881. godine identificira prostor parcelom broj 1322, površine približno 18.848 kvadratnih metara. Riječ je o prostoru koji je historijski poznat kao Lakišića harem, odnosno vakufska imovina povezana s Ahmed-agom Lakišićem.
Još važniji dokaz predstavlja službeni zapisnik iz 1884. godine. U njemu se govori o premještanju željezničke stanice na “napušteno muslimansko groblje”, uz navođenje obaveze da se podigne dostojan mauzolej u spomen na ekshumirane.
Ako je u službenom dokumentu iz 1884. godine lokacija opisana kao muslimansko groblje, onda tvrdnja da od 1878. godine ne postoji službeni dokument javne vlasti koji prostor dovodi u vezu s grobljem jednostavno ne može biti predstavljena kao potpuna historijska slika.
Ovdje je posebno važno napraviti razliku između dvije stvari.
Jedno je pitanje kako je određena parcela evidentirana u pojedinom katastru ili zemljišnoj knjizi u određenom historijskom trenutku. Drugo je pitanje šta je ta parcela historijski predstavljala i na koji je način promijenila namjenu.
Katastarska evidencija sama po sebi ne može izbrisati historijsku činjenicu da je prostor bio muslimansko groblje, ako za to postoje drugi službeni i arhivski izvori.
Austro-Ugarska nije riješila pitanje vakufskog zemljišta onako kako ga predstavlja HNK
Posebno pitanje predstavlja način na koji je zemljište prešlo iz prostora harema u prostor infrastrukturnih objekata.
Prema dostupnoj dokumentaciji, željeznička pruga i stanica izgrađene su preko prostora harema bez provođenja postupka eksproprijacije i bez naknade Lakišića vakufu.
Da pitanje nije bilo završeno samim fizičkim zauzimanjem prostora pokazuje činjenica da je Vakufsko povjerenstvo u Mostaru 1897. godine uzimalo svjedočenja uglednih Mostaraca i pokretalo pitanje povrata uzurpiranog zemljišta.
To je važan historijsko-pravni podatak.
Jer, ako je zemljište jednom bilo vakufsko i ako je njegovo preuzimanje bilo predmet spora, činjenica da je na njemu kasnije izgrađena željeznička stanica, a zatim robna kuća, ne predstavlja sama po sebi dokaz da je njegov raniji status nestao.
Promjena fizičke namjene zemljišta nije isto što i pravno rješavanje svih pitanja koja se odnose na njegovo porijeklo.
Robna kuća HIT također ne predstavlja dokaz da zemljište nije bilo harem
HNK Mostar navodi da se na predmetnoj lokaciji ranije nalazila Robna kuća HIT, a prije nje željeznička stanica.
Ni ta činjenica sama po sebi ne pobija historijski karakter prostora.
Naprotiv, prema dokumentaciji, Robna kuća HIT izgrađena je 1973. godine kao privremeni, montažni objekt.
To je važan detalj, jer pokazuje da ni tadašnji odnos prema tom prostoru nije nužno bio identičan današnjoj interpretaciji njegovog pravnog statusa.
Drugim riječima, činjenica da je na prostoru nekadašnjeg harema decenijama postojao infrastrukturni ili komercijalni objekt ne odgovara na pitanje kako je zemljište prvobitno stečeno i da li su sva pitanja vezana za njegov status ikada pravno zatvorena.
Posmrtni ostaci: pitanje nije riješeno tvrdnjom da nisu pronađeni na temeljima HNK-a
Treća tvrdnja HNK-a odnosi se na posmrtne ostatke.
Iz Kazališta navode da tokom njihove izgradnje nisu pronađeni ljudski ostaci te da su ostaci pronađeni 2017. i 2021. godine bili izvan građevinske čestice HNK-a.
Ovakvo obrazloženje ponovo sužava pitanje na ono što se događalo tokom same izgradnje objekta.
Međutim, ključno pitanje nije samo: jesu li radnici tokom izgradnje zgrade pronašli kosti?
Ključno pitanje glasi: šta se događalo s mezarovima i posmrtnim ostacima nakon što je historijski prostor harema pretvoren u druge namjene?
Prema dostupnim historijskim podacima, austrougarske vlasti 1884. godine nisu izvršile potpunu ekshumaciju svih mezarova. Nadgrobni spomenici, nišani, premještani su na druge lokacije, dok su grobovi u značajnoj mjeri poravnati.
Ukoliko je takva praksa zaista provedena, onda činjenica da ljudski ostaci nisu pronađeni neposredno na površini ili tokom kasnijih građevinskih radova ne može biti dokaz da ih na tom prostoru nije bilo.
Sedam vreća posmrtnih ostataka otvara pitanje koje HNK ne može zatvoriti jednom rečenicom
Posebno ozbiljan navod iz odgovora HNK-u odnosi se na posmrtne ostatke koji su, prema tim informacijama, pronađeni tokom radova na kolektoru 2017. godine i cesti 2021. godine, a potom po nalogu nadležnih prebačeni u gradsku mrtvačnicu na Sutini.
Prema navodima iz dokumentacije, tamo se nalazi sedam vreća s posmrtnim ostacima i oznakom lokacije “Lakišića harem (bivši HIT)”.
Ako je ovaj podatak tačan, a jeste, i ako se može potvrditi službenim evidencijama, onda je tvrdnja da pitanje posmrtnih ostataka nema nikakve veze s historijskim karakterom lokaliteta najmanje preuranjena.
Naprotiv, takav nalaz zahtijeva ozbiljno pitanje: zašto nikada nije provedeno sistematsko arheološko istraživanje cijelog lokaliteta?
Jer ako se tokom infrastrukturnih radova pronalaze ljudske kosti na prostoru koji historijski izvori identificiraju kao muslimansko groblje, najracionalniji odgovor nije negiranje problema, nego njegovo stručno istraživanje.
Suština spora nije fetva iznad zakona, nego činjenice koje zakon mora uzeti u obzir
HNK Mostar svoje saopćenje gradi i oko tvrdnje da se fetva mostarskog muftije pokušava predstaviti kao akt koji obavezuje nosioce javnih funkcija.
Međutim, sama činjenica da je fetva priložena sudskom predmetu ne znači da se od suda traži da fetvu primijeni kao izvor pozitivnog prava.
Ona može biti dokaz o stavu Islamske zajednice prema statusu vakufske imovine i prema zaštiti prostora koji Islamska zajednica smatra vakufom i mezarjem.
Konačnu odluku u građanskom ili upravnom postupku donose nadležni organi na osnovu Ustava, zakona, dokaza i utvrđenih činjenica.
Zato se pitanje može postaviti sasvim drugačije: zašto bi iznošenje historijskih, vakufskih i vjersko-pravnih argumenata pred sudom predstavljalo pokušaj uvođenja vjerskih normi iznad zakona?
Ako sud fetvu tretira kao jedan od dokumenata koji objašnjava stav i pravni interes Islamske zajednice, to nije isto što i zahtjev da fetva zamijeni zakon.
Tri tvrdnje HNK-a zato ne daju konačne odgovore
Saopćenje HNK Mostar pokušava spor svesti na tri jednostavne tvrdnje: postoji građevinska dozvola, parcela nije bila evidentirana kao groblje i na parceli tokom izgradnje nisu pronađeni posmrtni ostaci.
Ali činjenice pokazuje da su sva tri pitanja znatno složenija.
Postojanje građevinske dozvole ne odgovara samo po sebi na pitanje zakonitosti svih prethodnih postupaka i urbanističke osnove za njeno izdavanje.
Katastarski upis iz određenog perioda ne može sam po sebi poništiti historijske dokumente koji prostor identificiraju kao muslimansko groblje i vakufsku imovinu.
Činjenica da ljudski ostaci nisu pronađeni tokom same izgradnje HNK-a ne odgovara na pitanje šta se dogodilo s mezarovima i ostacima na historijskom prostoru harema, posebno ako su ljudske kosti kasnije pronalažene tokom infrastrukturnih radova u neposrednom prostoru nekadašnjeg harema.
Zbog toga se rasprava o Lakišića haremu ne može završiti saopćenjem jedne institucije niti političkim kvalifikacijama o „vjerskim normama iznad Ustava“.
Ona se može završiti tek kada se pred javnošću i nadležnim institucijama predoče cjelovita urbanistička, građevinska, katastarska, gruntovna, vakufska i arhivska dokumentacija, kada se utvrdi pravni slijed promjena na zemljištu i kada se stručno utvrdi porijeklo i status ljudskih ostataka pronađenih na ovom prostoru.
Do tada, tvrdnja da je slučaj Lakišića harema jednostavno riješen činjenicom da danas postoji (neviđena i tajanstvena) „građevinska dozvola“ predstavlja tek jednu interpretaciju složenog pravnog i historijskog pitanja.
A upravo dokumenti iz različitih perioda pokazuju da je priča o ovom prostoru mnogo starija od današnje zgrade HNK Mostar.
https://preporod.info/zajednica/vakufi/hnk-mostar-tvrdi-jedno-dokumenti-govore-drugo-sta-se-presucuje-u-slucaju-lakisica-harema-75977
