Imami Medžlisa Islamske zajednice Mostar danas su oštro osudili propuste prilikom štampanja knjige „U sjeni zaborava“ autora Ismaila Brace Čampare, Smaila Špage i Tibora Vrančića, u kojoj se, na netačan i dramatično tendenciozan način tretira uloga imama u historiji Grada Mostara. Imami su se posebno referirali na tekst pod naslovom „Hvaljen Isus, muftija“.

Knjiga je objavljena u izdanju IC Štamparije Mostar čiji je direktor mr. Ibro Rahimić i uz lekturu mr. Nusreta Omerike u tiražu od 500 primjeraka, krajem prošle godine. Osnovi cilj knjige je, kako autori u predgovoru naglašavaju, taj da sjećanje ljudi spase od zaborava. Fokus nije usmjeren ka poznatim ljudima, jer o velikanima i zaslužnim ljudima Mostara je mnogo napisano. Fokus je usmjeren ka manje poznatim događajima koji su se desili u gradu Mostaru, zanimljivostima, čudnim ljudima, ljudima koji su dali pečat gradu, a nisu toliko eksponirani u javnosti, posjetama slavnih i manje slavnih ljudi čime se isti žele spasiti od potonuća u zaborav.
U reakciji imama stoji:
Tekstove su izvlačili iz izvora pobrojanih na kraju knjige, dok se precizni izvori pojedinačnih događaja i podataka, koji su inače nerazdvojni dio bilo kojeg ozbiljnog rada, uopšte ne spominju uz same tekstove. Ne može se steći utisak da je tekst knjige pisan da bude referenca u studioznom proučavanju historije dešavanja u Mostaru iako nas raduje da vidimo nova izdanja i knjige. Fotografije uvrštene uz tekstove to već mogu. Više se stiče dojam da se teži nekom laskavom i opuštenom pristupu koji ima za cilj da čitaocu priredi neku vrstu razonode.
Nažalost, prilikom čitanja ostajemo šokirani na zaključak koji dolazi kao subjektivno mišljenje autora na kraju teksta pod naslovom „Hvaljen Isus, muftija“. U tekstu se govori o ulasku austrougarske vojske u Mostar i ubistvima mostarskih uglednika na čelu sa muftijom Mustafom Sidki ef. Karabegom od strane pobunjeničke rulje. Autori tvrde da se u tom metežu, krvoproliću i fesadu najbolje snašao Omer ef. Gluhić koji se nekako dočepao položaja muftije, predsjednika Okružnog suda i šerijata te da ga je car Franjo Josip I odlikovao ordenom Komturnog reda kojega je car dodjeljivao podanicima a koji je na bijeloj podlozi imao krupan crveni emajlirani križ, sa plaćom od 300 forinti mjesečno. Mostarci su ga odmah, tvrde autori, zbog ordena-križa prozvali biskupom, pa su ga shodno tom titulom i pozdravljali sa „Hvaljen Isus biskupe“. Efednija Gluhić, prema autorima teksta, nije baš puno mario za zlurade pozdrave, pa im je vadeći iz džepa tri novčanice od po 100 forinti, veselo odzdravljao sa „Vazda bio hvaljen“.
Test završava sa skandaloznim zaključkom autorā: Da ne stavismo naprijed datume događanja, neko bi pomislio da se ovo događa danas, jer baš nikakve razlike nema. (U sjeni zaborava str. 113.)
Prema relevantnoj literaturi, koja je nama dostupna, o mostarskom Muftijstvu i mostarskim muftijama nigdje se ne spominje Omer ef. Gluhić kao muftija mostarski. Za Bracu Dimitrijevića je sasvim normalno da se u Mostaru sudare čovjek i avion. Za ove autore je sasvim normalno da neistinu povežu sa beznačajnim događajem i likom i iz toga donesu generalni zaključak da su muftija ili muftije, ili možda sve efendije danas poput glavnog lika ove priče, jer baš nikakve razlike nema.
Da je izdavač neko drugi i da je lektor neko mimo uvaženog magistra pomislili bismo da nam se podvaljuje. Interesantno da nijedna priča u cijeloj knjizi, a ima ih 141, ne završava kompromitirajućim zaključkom kao ova.
Ako ima relevantnih podataka da je pomenuti efendija bio muftija i da se uistinu desio ovaj događaj želimo ih vidjeti na uvid. U protivnom, smatraćemo ovu priču zlom namjerom.
Na osnovu jednog pojedinca, ma ko on bio, ne može se generalizirati zajednica ili skupina. Iako se zgražavamo na zaključak autora knjige, nemamo namjeru otvarati polemiku. Želimo samo istinu i dokaze na temelju kojih su autori izveli zaključak kakav su izveli. Najmanje što možemo kazati je da nas čudi da je to promaklo izdavaču i lektoru, pošto knjiga nema recenzenta. Neko mudar je rekao: Ti si gospodar riječi dok je ne izgovoriš, a kada je izgovoriš ona vlada tobom.
Ne vidimo razlike između bolesnih ekstremističkih i tekfirskih stavova kojima se imami, hatibi, muallimi, muftije i sva ulema na čelu sa reisom u proteklih nekoliko godina proglašava nevjernicima i ovog zaključka autorā. Ukoliko griješimo voljeli bismo razliku vidjeti jasno objašnjenju kao i prethodno tražene relevantne historijske podatke.
I da, zera koju autori u predgovoru spominju kao mostarski izraz, kao oznaku za nešto mnogo manje i od mrvice hljeba i od zrna soli, manje i od najmanjeg, je prije svega kur’anski, vjerski, arapski i božanski izraz, ذَرَّة koji se spominje u suri koja govori o polaganju računa na Onome svijetu gdje će Zemlja toga dana biti svjedok koji kazuje vijesti svoje i kada će se ljudi pojedinačno pojaviti pred Istinom da im se pokažu djela njihova. Pa ko bude uradio zeru dobra vidjeće ga. A ko bude uradio zeru zla vidjeće ga.
Valja do toga dana nositi teret (ne)istine i objasniti istu pred Istinom (El-Hakk, jedno od Božijih lijepih imena) za 500 ili više puta ponovljenu ne(istinu). Ili javno priznati grešku i pismeno se odreći spornog zaključka pa imati argument pred Istinom i ljudima. Blago onome čija zera bude na strani istine.
Riječ zera u savremenom arapskom jeziku je izraz za atom, to čudnovato sićušno ali moćno Božije stvorenje koje cijepanjem oslobađa ogromnu energiju. Nadati se da će mostarska zera iznjedriti veliku snagu, volju i energiju da se istina, preciznost, profesionalizam, pedantnost, utemeljenost i autentičnost forsira i njeguje u svemu što se radi, a riječ Istine čita, izučava, slijedi i praktikuje u svakodnevnom privatnom i profesionalnom životu“, navodi s eu reagiranju mostarskih imama koje potpisuje v.d. glavnog imama mr. Dino ef. Maksumić.
U sjeni zaborava