Možda je odviše slobodno reći, ili pak tvrditi, da su neke obligatne dužnosti (farzovi), koje se po islamu trebaju izvršavati, najbolje sredstvo uranjanja u nikad dokraja dosežne aspekte Božansko Bića i Njegove Tajne. Osim što se islamske dužnosti čine i u djelo provode kao temeljne dužnosti u vjeri, one su također i načini približavanja Bogu, Najdražem Izvoru, to jest one su ljestve našeg ljudskog uspravljanja u vjeri. Islamski post (saum ili sijam) i Svjedočenje Božije Jedinosti (šehadet) jesu ne samo čovjekove dužnosti usredsređene na čovjeka,već su po svojim nutarnjim značenjima, božanska istina koja izvire iz Njegova Bića. U Kur’anu Bog veličanstveni objavljuje šehadetom da je On jedan Bog: „Vaš Bog je jedan Bog“ (Ve ilahukum ilahun vahid). Svakidašnjim riječima kazano, i Bog donosi šehadet, posvjedočuje da je On jedan, jedini.
Post kao privilegirani ibadet
Ali, nije samo tako kad je posrijedi temelj svih temelja islama, šehadet, već tako stvari stoje i sa postom. Na temelju jednog odabranog Poslanikova a.s. predanja (ili hadisi-kudsije) koje glasi: „Post je u Moje ime (Post je moj!) i samo ja za njega nagrađujem“ može se zaključiti da je Božanski Post najsavršeniji, najuzvišeniji i ni sa čijim postom usporediv nadnaravni čin! To jest, Božije Biće posti, a da nikad nije zapostilo u svojoj svevječnosti. Tako su post i šehadet, ako se sagledaju u međusobnom odnosu kao neopozive dužnosti Allahova štovatelja/roba/čovjeka, ogledalo iz jedne alegorije koja pripovijeda kako se „bljesak zrake svjetla vraća svome Izvoru jer je od Njega i potekao“! Bog Veličanstveni svjedoči da je On jedan i jedini, tako se u Kur’anu Allahova svjedočenja javljaju kao temeljna misao islama-šehadet što ga ljudi, u vidu invokacije, često izriču. Allahu dž. še je svojstven post (to jest, On Svojim Božanskim Postom nije ovisan ni o čemu, ni o hrani, niti o bilo čime o čemu su ovisna stvorenja!), tj. ništa Mu nije potrebno i Njegovo je Biće, Njegov Zat, apsolutno neovisan (o vremenu, mjestu, hrani, relaciji koja bi Ga uslovljavala, itd.). Allahov post je najviša metafora za post uopće. Kao takav, Allahov post je neusporediv s postom Njegovih štovatelja/robova! Na sličan se način otvaraju staze i za promišljanje i drugih obligatnih islamskih dužnosti, a posebno je to slučaj s namazom. Većina invokacija i sekvenci namaza su Božanske Riječi o Božijem Sopstvu/ Zatu i Božanskim Svojstvima/Sifat. Kako se posredstvom namaza posvjedočuje, ili s čovjekove strane teži posvjedočiti, to što Bog uistinu jeste kao i negirati to što On ustinu nije – i budući da se to čini posredstvom Allahovih Riječi podarenih čovjeku da se pomoću njih Bogu preda i okrene Mu lice svoje-onda je namaz (s Božijim Riječima i ljudskim kretnjama i naklonima, gdje je najveći čin padanje ničice) najveće očitovanje odnosa čovjeka i Boga, ali i Boga i čovjeka. U svjetlu ovakvih tumačenja namaz je, dakle, vjerska obligatna dužnost i čin što u svojoj formalnoj strukturi na najsretniji način objedinjava šehadet i post (saum), jer dok smo u namazu zabranjeno je jesti ili udovoljavati bilo kojoj potrebi tijela. Post kao Božanska karakteristika (Božiji sifat) je u djelu el-Gazalija i Ibn Arebija osvijetljen na identičan način. Vjerovatno je originalno vrelo takvih tumačenja poteklo od el-Gazalija, kojem Ibn Arabi, kada je tumačenje islamskog posta po srijedi, mnogo duguje. U središtu el-Gazalijevih tumačenja posta kao Božijeg sifata jeste hadisi-kudsi „Post je moj i samo ja za njega nagrađujem“ (As-sawmu li ve ene edžzi bihi). Prva logička cjelina hadisa („Post je moj“) je kod islamskih mistika uvijek promišljana kao iskaz „Ja postim“, koji i el-Gazali u svojim tumačenjima upotrebljava u ovakvom značenju. Za el-Gazalija se „post odlikuje osobenošću Allahovog svojstva što nije slučaj sa ostalim farzovima, kako to na temelju Allahovih Riječi prenosi Poslanik: „Za svako dobro djelo ima deset do sedam stotina nagrada/sevaba osim posta. Post je moj, a ja ću za njega podariti nagradu /Ebu Hurejre/. Post je pola strpljivosti i nagrada za njega je mimo odredbe o određivanju nagrade i obračunu. Allah kaže: „Čovjek napušta svoju strast, hranu i piće radi Mene, a post je Moj i Ja za njega podarujem nagradu“! Međutim, ovaj hadisi-kudsi el-Gazaliju je samo poticaj da razvije svoje osobeno tumačenje posta. Fenomen strpljivosti koji može razviti ljudsko biće (što se i na temelju Kur’ana potvrđuje) jedinstveni je „sadržaj“ ljudskog duha. Kad je razina stvorenja posrijedi, ništa se u svemiru ne može strpiti niti ima sposobnost strpljenje izuzev čovjekova bića. Strpljenje je, k tome, odlika čovjeka koji ima slobodu, koji kuša slobodni ljudski čin! Strpljenje je na temelju vjere u Boga najvažniji vid odbrane koju sami sebi možemo podariti i priuštiti. Samo teška iskušenja dovode do trpljenja, a strpljenje je prevladano trpljenje.
Tri razine posta i postača
Trpljenje je muka, bol i strah, a strpljenje je sreća, radost i svjetlo. Glad je trpljenje, a post je strpljenje. Strpljenje u vršenju vjerskih dužnosti prelazi u više osjećanje kušanja mogućnosti ljudskog duha i slobode u njemu. El-Gazali promišlja strpljivost kao fenomen do koga ne mogu svi ljudi doći i samo je mali broj onih koji su u postu strpljivi. „Post ima tri stupnja: A) Post običnog svijeta, B) post odabranih i C) post najodabranijih. Post običnih upražnjava se u ustezanju od jela, pića i udovoljavanja strastima. Post odabranih je ne griješiti čulom sluha, vida, mirisa, ne griješiti govorom, ne griješiti nogama, rukama i ostalim tjelesnim organima. Post najodabranijih je srcem postiti od profanih stvari i ovosvjetskih misli, i čitavim se srcem zabaviti samo Bogom! Ovu vrstu posta će – prema el-Gazaliju – pokvariti i sama pomisao na nešto drugo osim na Allaha i Sudnji dan, tj. pokvariće ga i pomisao na Ovaj svijet osim ako se time ne želi, u krajnjem slučaju, dobro za vjeru, jer je i to opskrba za Onaj svijet (ahiret) i ne pripada Ovom svijetu (dunja)”. Ismail Hakki u svome mističkom komentaru Ruhu l-Bejan, donosi vrlo slična tumačenja tri stupnja čovječanstva u odnosu na post. Postoji post običnog svijeta (saumu l-avvam), to je post u sustezanju od jela, pića, tjelesnih prohtjeva. Viši stupanj posta uključuje osim posta običnog svijeta i to da tjelesni i mentalni organi poste, to jest da se sustegnu od harama što ga mogu počiniti čovjekove ruke, noge, oči, jezik, srce, itd.. Takav post je post odabranih (saumu l-havass). Treća i najviša razina ljudskog posta je post koga poste najodabraniji (saumu ahassi l-havass), takvi se odriču svega, da bi se približili samo Bogu. Ukratko, jedino se ne odriču Njega! Islamski mistici, govoreći o postu najodabranijih, iznosili su vrlo stroge kriterije za takav post, npr. prema el-Gazaliju, tvrde da, postač koji u toku posta bude pomislio o onome čime će se iftariti /omrsiti/ biće mu to upisano u grijeh, jer je to znak slabog strpljenja i nagovještaj pomanjkanja oslonca na Allahovu blagodat i opskrbu. K tome, to je i nedostatak čvrstog uvjerenja u od Njega obećanu opskrbu. Ovaj spomenuti stupanj su postizali samo Božiji vjeronavjestitelji/ poslanici, to je post vjerovjesnika i onih koji su iskreni i bliski Allahu. O tome ne treba mnogo teoretizirati već treba praktično iskustvo postići, tvrdi el-Gazali.„Post odabranih je, nastavlja el-Gazali, post dobrih ljudi, a to je post koji se sastoji u negriješenju organima i on se očituje posredstvom sljedećeg: Oboriti pogled i ne gledati u ono što je pokuđeno i zabranjeno, niti gledati u bilo šta drugo što bi srce odvratilo od sjećanja na Allaha dž. š. Poslanik kaže: „Pogled je zatrovana Iblisova strijela i neka je Allahovo prokletstvo na njega. Ko pogled ostavi iz straha pred Allahom, Allah će mu dati iman čiju će slast osjetiti u svome srcu“. (Predanje Hakima od Huzejfe). Čuvati jezik od laži i posrtaja, razvratnog govora, ružnih riječi, svađe i dvoličnosti. Pridržavati se šutnje, zaposliti jezik sjećanjem na Allaha i Kur’anom i to je post jezika. Mudžahid prenosi hadis: „Ogovoranje kvari post“! „Dvoje kvari post, ogovaranje i laž“. „Post je štit – pa kada neko posti neka spolno ne opći, neka ne govori nepotrebne stvari. Ako ga neko napastvuje ili ga bude grdio, neka kaže: „Ja postim, uistinu!“ Čulo sluha ustegnuti od slušanja svega što je vjerom zabranjeno. Jer, sve što je Allah zabranio činiti, zabranio je i da se to sluša. Zato je Allah izjednačio onoga koji sluša i koji jede nedozvoljeno. Šutjeti na ogovaranje, ili slušati ogovaranje, je zabranjeno, a Allah kaže: „Vi ste tada poput onih koji ogovaraju“. Zato je Allahov Poslanik i rekao: „Onaj koji ogovara i koji to sluša drugovi su u grijehu.“ (et-Taberi). Ustegnuti ostale organe od griješenja: spriječiti ruke i noge da čine haram, trbuh zaštititi od strasti u vrijeme iftara. Post nema smisla ukoliko je to ustezanje od vjerozakonom dozvoljene hrane, ali koja je za iftarsko jelo spravljeno od haram zarade. Primjer toga je čovjek koji gradi dvorac, a ruši pokrajinu. Štaviše, halal hrana škodi čovjeku ne svojom vrstom, već ako se pretjerano konzumira, a svrha posta i jeste u tome da se hrana umanji. Haram je otrov koji upropaštava vjeru. Ne uzimati pretjerano dozvoljenu hranu u vrijeme iftara. Nema ni jedne posude mrže Allahu od stomaka prenapunjenog halalom. Kako će se postač okoristiti postom, koji je po svojoj naravi susprezanje Allahovog neprijatelja i strasti, ako postač prilikom iftara želi nadomiriti sve to što ga je prošlo tokom dana a možda i više?! Postao je običaj da se kuhaju u mjesecu ramazanu razna jela, koja se ne jedu u ostalim mjesecima…“, tvrdi el-Gazali.
Post i duhovna uranjanja
Ibn Arebi, baš kao i el-Gazali, islamski post dovodi u vezu s duhovnim uranjanjima i kontempliranjima o Božanskom postu. „Bog veli: ‘Post je moj’, tj. Bog čuva za Sebe to svojstvo, jer post je vječiti i nepromjenljivi Božiji atribut. Zbog toga je rečeno da postu nema ravna ibadeta. A nema mu ravna ibadeta zbog toga što je post negirajuće svojstvo, jer post je napuštanje (negiranje) svega onoga što post kvari. Ibn Arebi, potom, donosi svoje prefinjeno tumačenje o postu, veli da to nije ibadet nalik drugim ibadetima, jer se ne sastoji od određenih kretnji, to jest, post nije djelo kao druga dobra djela koja imaju vidljivu materijalnu posljedicu, npr. zekatom se dijeli imetak koji je vidljiv, itd. Ako se za post kaže da jeste djelo, to je samo rečeno u smislu metafore. (Stoga su komentatori Kur’ana uočilih da je post sam po sebi skrovit ibadet ne čini se radi pokazivanja ili rijaluka.!). Ibn Arebi napominje da post jeste svojstvo čovjekovo, ali samo uslovno svojstvo, a ne univerzalno i vječno svojstvo, kao što je slučaj sa Božanskim postom. Jer Bog je iznad ograničenja hrane u apsolutnom smislu, a čovjeku ne treba hrana samo u određenom, vremenskom periodu. Ibn Arebi je protumačio na svoj način mnoge hadise o postu. Time im je dao novu sufijsku dimenziju koja, ako se promisli strogim teološkim pojmovnim instrumentarijem, gubi na svojoj dubini. Ibn Arebi, u vezi s hadisom: „Postač ostavlja svoju hranu i piće Mene radi“ donosi tumačenja koja su na tragu sličnih tumačenja datih od islamskih mistika/ehlu zikr. U njima se uvijek javlja neugasiva želja za višim, uzvišenijim osjećanjem prakticiranja vjerskih dužnosti prema Bogu. Zapravo, ta čežnja i želja same po sebi omogućuju jedno takvo više iskustvo farza u ibadetu. Što je iskustvo više i (pot)punije, to je čovjek bliže Bogu. Kako su samo veličanstvena tumačenja Ibn Arebija koji je, govoreći o hadisu: „Kada nastupi ramazan pootvaraju se vrata dženneta, a pozatvaraju vrata džehennema, i sputaju šejtani“ rekao: „Ovaj hadis se odnosi na post. Vrata dženneta se otvore jer postač ulazi u skriveni čin koji nema svoju vidljivu stranu… post nije djelo organa čovjeka (već ti organi apstiniraju, ne proizvodeći bilo kakvo materijalno vidljivo djelo!). Riječ „džennet“ je u arapskom jeziku izvedena od riječi „skrivenost“, „pokrivenost“. A kad je posrijedi zatvaranje vrata od džehennema pred postačem – to je zato što džehennem (vatra), kada mu se pozatvaraju vrata, pojača svoju žestinu i plamenovi vatreni jedni druge žderu! Tako je i sa postačem koji, posteći, zatvara vrata vatri svoje prirode, pa postom pridodaje još jednu toplinu zato što ne upotrebljava sredstva za gašenje vatre. Bol od toga osjeća u svojoj unutrašnjosti, pa tako jača vatra njegove strasti zatvaranjem vrata uzimanju jela i pića. Tad se okuju šejtani koji su svojstva udaljavanja od Allaha dž. š. upravo zato što se čoyjek tada približava Božijem vječnom svojstvu (samdanijjet).
Post – kušanje predvorja vječnosti
Islamski mistici su post (saum) kao Allahov sifat (Božansku karakteristiku) promišljali u saodnosu sa strpljivošću (sabr) što je, rečeno je, temeljna čovjekova prednost nad ostalim Allahovim stvorenjima (halk). Strpljivost je viši, duhovni izraz posta u kojem se javlja Božija pomoć, ljepota, snaga, gdje se kušaju predvorja vječnosti u kojima čovjek postaje neovisan od svojih ili ljudskih strasti. Ali, nije to napuštanje i zaboravljanje svoje, čovječije, prirode, već, zapravo, vraćanje svojoj najtemeljnijoj naravi, kroz strpljivost. Postač se, Allaha radi, odrekao najnižih poriva svoje duše, da bi im se, iznova, vratio poražavajući ih. Poražavajući putenost i strast, to što čovjeka najčešće poražava, čovjek stiže do najuzvišenijih radosti, pobjeđuje a ne ubija strast, ona mu postaje poslušni rob nakon što je bila nadmoćni gospodar. Post je, rečeno je, onaj Allahov sifat (Božansko svojstvo) kojem se i čovjek, kroz vjersku dužnost, približava.To je jedno od svojstava Božijeg Bića koja su u svojoj vječnoj nedosežnosti otvorena prema čovjeku. Ovamo spadaju još i Istina, Dobrota, Ljepota, jer i čovjek može (na ljestvici svoga egzistencijalnog položaja u hijerarhiji bića) biti istinoljubiv, dobar, lijep… Ali, ako se želimo postu predati kao baštinici Božije objave (Kur’ana) u čijim kazivanjima je Allah (Njegov Zat) Svemoćan, Stvoritelj, Sveznajući, Neovisan, Onaj kome se svako obraća, Iznad potrebe za hranom u apsolutnom smislu, Čist od svega što je stvorenjima halal ili haram, tek tada nam islamski post najpotpunije bljesne svojim znamenjem. Kur’anska kazivanja o Neovisnom Bogu (kojima, dakako, treba pridodati starozavjetna kazivanja o Bogu) kazuju da Bog posti svojim Božanskim postom. Čist je i iznad svega onoga što stvorenja Njegova žele i za čim žude.
Što dalje od antropoteizma
Naravno, velika su vremenska prostranstva u kojima su nastajala ljudska kazivanja o Bogu, ili pak božanstvima kao politeističkim iluzijama. U tim kazivanjima vrhuni to što se danas naziva antropoteizam, njime se Božijem Biću pripisuju mnoga čovječija svojstva od kojih je Bog čist i neovisan. Kur’anska kazivanja su svjedok protiv ovog ljudskog zastranjenja, ali – posredno – i grčki i indijski mitski i religijski sadržaji. U grčkim i indijskim mitskim i religoznim tekstovima o Bogu se govori na način koji je stran monoteističkom pogledu. Ako se, recimo, prouči religija Veda u odnosu sa postom kao Božijim sifatom i atributom, zapaža se da, čak, ne postoji ni izdiferencirana misao o Bogu kao neovisnom i svemoćnom, a kamoli da se može uočiti misao koja bi upućivala na Božiji post kakvog naslućujemo iz kur’anskih i starozavjetnih kazivanja. Nesumnjivo je da je Savršen i Svemoćan samo Onaj kojemu ništa ne treba, koji je Čist od potrebe, koji je Neovisan. Misao o Bogu koji posti (a da nikad nije zapostio!), koji, dakle, posti u svome Oduvijeku (el-Ezel) i Zauvijeku (el-Ebed), misao koju u monoteističkim objavama uvijek vidimo i crpimo iz svake riječi, jeste nešto što se ne da uočiti u velikim minulim, ili pak i danas živim, religijama koje, po svojemu najunutarnjijem ustroju i bitnom određenju, nisu monoteističke. Naprotiv, česti su narodni idolopoklonički festivali u kojima ljudi konzumiraju svoje politeističke kumire ili božanstva, koja su spravili od hrane! To je jedno zapanjujuće negiranje posta kao ibadeta radi Boga, negiranje bogoštovlja u ime Boga kao Neovisnog Apsoluta!Olimp iz stare Grčke gdje su (u svijesti i vjerovanju starih Grka) božanski pehari i božanske gozbe, gdje se nemilice toči nektar i pije medovina, gdje božanstvima gospodari strast i sva ljudska slabost, taj i takav Olimp nije nikada mogao podržati rafinirana osjećanja o Jednom Bogu kao Istini, Svemoći, Pravdi. Dionizijske gozbe i svečanosti starih Grka posvjedočuju da čovjek biva onakav kakvo mu je ono u šta vjeruje, na šta se oslanja u graničnim situacijama svoga života. Dakako, u starih Grka bilo je slavnih izuzetaka, posebno među njihovim filozofima. Platonova kazivanja o Bogu kao Najvišem Dobru su pobuna protiv gozbi Olimpa, a takva je, dakako, i Aristotelova misao o Prvom Nepokretnom Pokretaču. Na ovom mjestu kažimo da nije slučajno što su se muslimani u vrijeme svoga civilizacijskog uspona oduševili Platonom i Aristotelom, i njihovom filozofijom.
Post kao čistota u ime Boga kao put k Bogu
Stari Grci dionizijskog i olimpskog svjetonazora nisu ni bili skloni, po suštinskim određenjima svoje svijesti o božanstvima, vjerovati u Jednog Jedinog Boga, niti je mogla značajnije zaživjeti monoteistička tradicija. Zato je tačno da su grčki mitovi i tradicija Olimpa u obliku nesavršenog religijskog sistema, prikazujući božanstvo kao nemoćno i pripisujući Mu ljudske kvalitete i odlike, strani čovjeku koji stremi ka uzvišenom životu kakav su prakticirali veliki sufijski prvaci islama. Ako je ljudski post u ime Boga put k Bogu onda Grk olimpske provenijencije nije imao takav put! Kada se o postu kontemplira u ovim ozračjima, njegova čistota bljesne kao u alegorijama monoteističkih kazivanja gdje je Bog svjetlost, Svjetlost Nebesa i Zemlje! Ibn Arebi je svoja kazivanja o postu, prema njegovom komentatoru Abdulvehabu Ša’raniju, završavao konstatacijama da post znači čistotu, da post jeste čistota. Ša’rani, u svom djelu Kitabul jevakit vel dževahir kaže: „O tome da je pokuđeno postiti ako se čovjek nije okupao nakon spolnog odnosa Ibn Arebi je rekao: „Post nužno približava čovjeka Allahovom svojstvu, a neokupanost/džunupluk udaljava čovjeka od Njegove Svevišnjosti. Kao što se u jednom ne mogu sastaviti blizina i daljina tako se ne mogu sastaviti post i džunupluk“. U poznatim Ibni Arebijevim opservacijama o čistoći (i čistoti!) dominantna je misao da je za nju potrebno prisiliti strast/nefs da bude odsutan, tj. da bude sam/izoliran, i na onim prostorima gdje nema nečistoće. Post je čistota jer približava Onome koji je Čist i koji ni u čemu nema saučesnika/takmaca (la šerike lehu). Recimo na kraju ovog eseja da se svaki farz u svojoj punoći pomalja i zahvata samo u iskustvu. Neizrecivo se riječima ne može kazati. Uzvišeno iskustvo posta pomalja se poput bljeska i raskriva u radosti punoj gladi i žeđi, u uzvišenim osjećanjima što ih kušaju postačeve grudi čijim damarima kolaju ustreperjeli pobožni osjećaji. Riječi to iskustvo tek izdaleka prate, kao što umorno i tromo oko nikad ne može zadržati zalazeći bljesak munje.
Prof. dr. Enes Karić; Tekst je objavljen u „Preporod – islamske informativne novine“, br. 20/862, 15. oktobar 2007. god., Sarajevo.
