Nakon izvještaja s mostarske promocije knjige „Andrićevstvo protiv etike sejćanja“ u kojem je izvjesna Glroija Lujanović ustvrdila ono što niko u publici nije mogao čuti jer naprsosto nije ni rečeno, ovdih dana u antologiju novinarstva na sličan način ušla je i Nikolina Lovrić s portala dnevnik.ba s tekstom pod naslovom „Džamija od soli u Neumu“ u kojem mostarskom muftiji Salem ef. Dedoviću uporno stavlja u navodnike ono što muftija niti je rekao.
Kako čuti ono što nije rečeno
„Prije nekoliko dana, (priču o džamiji u Neumu) otvorio je ponovo mostarski muftija Salem ef. Dedović, gle čuda, pozvavši se opet na Hivziju Hasandedića, ali ovaj put i čitavu bosnaskohercegovačku javnost da se digne i pomogne u obnovi džamije u Neumu koja netragom nestade i povijesnog joj spomena nema“, stoji u Nikolininom tekstu. Nevjerovatno je da nju autentičnost muftijine izjave ni u kom slučaju nije interesirala jer muftija nije spominjao nikakvu obnovu, već oslanjajući se na domaće i evropske zakone o slobodi vjere poručio „da treba naći i načina i prostora i mjesta da se uspostavi džemat i u Neumu“. Uz to je prokomentirao historijske i faktičke činjenice da je Bosna i Hercegovina pomorska zemlja, da je Neum pomorski gra s 24 km morske obale. „Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat. Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njeg ljudi dolaze odmarati i organizacija džemata i vjerskog života u Neumu je izraz prirodnih vjerskih potreba našega čovjeka. Nije to izraz nikakvog inata već velike, nepatvoren ljubavi u dragoga Boga“, kazao je muftija Dedović, dodavši kako je stalno suočen sa sličnim incijativama od strane bošnjačkog stanovništva koje tamo obitava, posebno tokom ljetnih mjeseci. „Uspostava džemata u Neumu je izraz potrebe našeg čovjeka, ne samo u sezoni, već tokom čitave godine“,rekao je muftija.
Umjesto evropskih konvencija o ljudskim pravima i slobodi vjere, slobodi organiziranja vjerskog života u kojoj eksplicitno stoji da „svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; a to pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubijeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbjednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih“, novinarka je u muftijnoj izjavi iščitala sasvim drugačiji kontekst.
U potpunoj ostrašćenosti ona nastoji izvest „ključni“ zaključak da Neum nikako nije bosansko-hercegovački teritorij. Ma kakav izlaz na more, kakva luka, kakvi li bakrači. Tekst odriče bilo kakvu pomisao da je taj gradić u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njenim narodima. Na koncu prispodobljava sebi ekskluzivno pravo da niko drugi sem Hrvata tamo ne smije isticati svoja vjerska prava, da je nemoguće u sredini gdje su oni većinski drugima i pomisliti na gradnju vjerskog objekta i organizaciju vjerskog života.
Kako čitati ono što je napisano
Kome to smeta muftijna izjava i zašto bi nekome smetao organiziran džemat u Neumu? U Nikolininom citatu: „Jednostavan je odgovor, dokazivanjem da BiH, odnosno Turska na ovim prostorima nikad nije polagala pravo na izlaz i doticaj s morem, pa ni kao ribari, kamoli pomorci, opovrgavamo tvrdnje pojedinih bošnjačkih „naučnika“, prije svega Hivzije Hasandedića o navodnim turskim kulama, tvrđavama, državnim zgradama, luci i sl. Ako nije bilo takvih infrastrukturnih i stambenih objekata, onda nije bilo ni stalno živućeg stanovništva za koje su se gradile džamije, groblja, čatrnje i sl“, i to se da pročitati. Nikolina Hivzijinu knjigu nije ni vidjela a kamoli analizirala, jer u fusnoti o postojanju džamije u Neumu savjesni Hivzija jasno je naveo kako je podatke o džamiji i čatrnji dobio od Cvjetka Katića iz Neuma. Manirom angažiranog novinara u cijelom tekstu autorica ne skriva apsolutni nacionalističku ostrašćenost. Nedovoljno upućena u problematiku nabacalo je s brda-dola svega i svačega pri čemu selektivno navodi autore koji su pisali sa istih pozicija. Pomiješani su i arhivski podaci, dok prešućuje ili ne poznaje one koji drugačije o tome govore, jer se dotičnoj autorici očito ne uklapa u zacrtani koncept.
Kroz tekst se stalno i slavodobitno poziva na rezultate istraživanja Galiba Šljive objavljene u knjizi „Klek i Sutorina u Međunarodnim odnosima 1815.-1878. „Šljivo, inače Bošnjak po nacionalnosti, što je u ovoj priči izuzetno bitno, kao analitičan i vrstan povjesničar koji se vodi argumentima, a ne navodima rekla-kazala kao što to danas čine određeni pseudopovjesničarski krugovi, nastavljajući misao, dalje se vodi nalazima Dubrovčanina po rođenju, a austrijskog kartografa Bernarda Kaboge koji je na područjima Neuma-Kleka i Sutorine boravio 1832.godine na zadatku izrade karata i vršenja mjerenja za Monarhiju koja je imala namjeru od već dobro oslabljenog Turskog carstva kupiti obadva izlaza na more kako bi osigurala neprekinutost svog teritorija“, navodi Lovrićeva. Naravno da nije konsultirala profesora Šljivu da joj potvrdi i kontekst o kojem piše. Činjenica je da se Šljivo poziva na austrijskog kartografa Bernarda Kabogu u kojoj je čitljiva i strana i cilj istraživanja no u tim historijskim istraživanjima nedostaje druga strana. Naime Kaboga je istraživanja uradio na zahtjev austijskog ministra vanjskih poslova Meterniha 1832.g. koji je insistirao da se ovaj dio BiH pripoji Dalmaciji, odnosno Austriji. Drugu stranu priče nalazimo u knjizi Dr. Vasilj Popović, „Meternihova politika na Bliskom istoku“ u izdanju Kraljevske akademije nauka Jugoslavije, Beograd, 1931. god. piše: „Meternihove usluge kojim je rukovodio u nacionalnim pokretima i u Bosni i Albaniji, izručenje Husein-kapetana Gradaščevića i Mustafe Škodra-paše iz Skadra Porti Austrija je pokušala da iskoristi jedino za namjeru da otkupi od Porte dva jezičca hercegovačkog teritorija kod Kleka i Sutorine, koji su presijecali dalmatinsko zemljište i izlazili na more. Mnoge pogranične nezgode i strah od kakvog francuskog pothvata iz Ankone i francuske okupacije tog teritorija, uzimala je Austrija kao povod za tu akciju. Čak se Austrija pokazivala pripravna i na izmenu teritorija u tu svrhu. Porta je odugovlačila tu stvar, čak dajući i povoljne izglede, samo da ostvari svoje zahteve o bosanskim buntovnicima. Kad se rešilo to pitanje bosanskih emigranata, uzalud se Meternih pozivao na svoje usluge pri tom rešavanju. Internuncije Otenfels mislio je da se takva stvar najbrže svršava poklonima, kad se ne mogu upotrebiti prisilna sredstva. Reis-efendija je uputio to pitanje ćehaji (ministru unutrašnjih dela) Pertev-efendiji, da dade tačne podatke o toj teritoriji. Ovaj je odgovorio, da na toj teritoriji ima sedam sela i nekoliko džamija, koje muslimanski zakon ne dozvoljava da se odstupe. To je značilo odbijanje austrijskog zahteva. Ova jedina morska veza s tim važnim periferičnim pokrajinama imala je za Portu osim verskog veliko vojničko značenje. Meternih je morao najposle da prekine uzaludne pregovore.“ Porta je zauzvrat austrijsku miroljubivost nagradila „sitnim uslugama“, ukolonila je s granice sa Austrijom „zloglasnog“ Hasan-agu Pećkog koji je nanosio silne gubitke austrijskim pograničnim krajevima.
Neka se pogleda katastar
Nije nam poznato da li se Šljivo koristio i ovim izvorima i da li je imao priliku u Bečkim arhivima istraživati i Otenffelsovu zbirku orijentalnih rukopisa na koji se Popović poziva. O tome bi se trebao očitovati on sam ali i svi drugi ozbiljni istraživači. Vratit ćemo se tekstu Nikoline Lovrić za koju je Šljivo vrstan istraživač a za Envera Imamovića, Ibrahima Bušatliju i Ibrahima Tepića i njihovu zajedničku knjigu „Neum i bosansko primorje“ dovoljno reći da je izašla u izdanju PRESS Centra Armije Republike BiH. Zar tome treba dodavati bilo što?
Prof.dr.Enver Imamović je, nakon čitanja teksta ponovio da problem Kleka i Neuma treba sagledati u kontinuitetu od srednjeg vijeka da se vidi čiji je bio, ne samo taj dio obale, nego sve do Cetine i Kotora. Izvorno se zna kada i na koji način je Bosna izgubila dijelove tog teritorija.
„U vezi neumskog stanovništva slijedeće: upravao su neki hrvatski etnolozi, to jest stručnjaci za migraciju stanovništva, pisali o tome. I u mojoj knjizi „Porijeklo i pripadnost stanovništva BiH“, str. 68, ima o tome, gdje između ostaloga stoji „Današnji stanovnici neumskog kraja su skoro i cijelosti noviji doseljenici. Od svih rodova 62,10% otpada na doseljenike iz Hercegovine,18% iz Dalmatinske zagore (Sinjske krajine), a 18% iz Crne Gore. Starije vlaško (stočarsko) stanovništvo, a to su bili srednjovjekovni Bošnjani bogumilske vjere, mahom je izumrlo dok su neki njihovi rodovi prešli na katoličku vjeru čiji potomci još uvijek žive u tom kraju“. U knjizi sam naveo autore koji su na osnovi istraživanja došli do ovih podataka, a to su Hrvati: Š.Kulušić, u zborniku:Etnološko-folklorističko ispitivanje Neuma i okolice“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, sv.XIV-XIV, Srajevo 1959, p. 77-83, a onda: Veljko Palavestra u istom zborniku „Porijeklo stanovništva neumskog kraja“, str.95-109.
Što se tiče džamije postoje vjerodostojni podaci o njoj a zna se i gdje je bila. Dakako da je u Neumu bilo i muslimana zbog kojih je i sagrađena. Od nekadašnjeg groblja po mjestu se mogu još vidjeti polupani nišani (koji se u posljednje vrijeme manijački uništavaju i sakrivaju). Tepić je na osnovi arhivske građe pisao da je jedno vrijeme u 19. stoljeću (u doba Turske) preko Neuma išao sav uvoz-izvoz iz Bosne na čemu je bila angažirana nemala radna, stručna i administrativna snaga kao i tamo stacionirana vojna jedinica.
Na koncu, neka se pogleda katastar da se vidi na kome se vodi čitava neumaska oblast i taj dio Hercegovine. To su bili stolački bezi Rizvanbegovići. Oni su s vremena na vrijeme nakon čestog haranja kuge iz Crne Gorr, Južne Srbije i Dalmatinske Zagore dovodile radnu snagu – kmetove, pa je cjelokupno današnje tamošnje stanovništvo, šire regije, konglomerat Srba, Crnogorac i dalmatinskih brđana. Arhivski se zna kada su sadašnje tamošnje porodice postali vlasnici begovske zemlje. Nije to bilo davno – agrarnim reformama koje su trajale od dolaska Austrije do Kraljevine Jugoslavije, kada je od muslimana sve otimano. (O ovome je pisao rahmetli prof. Mustafa Imamović u jednoj svojoj knjizi).
Na kaju krajeva, sve ovo je krajnje irelevantno ukoliko se dovodi u vezu s izgradnjom Pelješkog mosta. Bosanski stručnjaci za ova pitanja podastiru toliko ubjedljivih argumenata vezani za Međunarodno pomorsko pravo koje je na našoj stran da u to uopće ne treba sumnjati“, rekao nam je Imamović.
Kako je moguće da materijalnih dokaza više nigdje nema
Uz niz nelogičnosti autorica se pita kako je moguće, ako je džamija postojala, da su netragom nestali svi materijalni dokazi zaboravljajući pri tom da su netragom nestali svi materijalni dokazi o džamijama u Klisu, Kninu, Sinju, Drnišu, Vrgorcu, Imotskom, ili, još bliže Neumu u Gabeli. A to što je sačuvana crkvica sv. Ane sagrađena 1619.g. samo je potvrda da je Osmanska država bila na mnogo većem nivou zaštite vjerskih sloboda i ljudskih prava već što to ona može uopće i zamisliti. I zaista cijeli tekst Nikoline Lovrić o Neumu tretira isključivo davne historijske probleme, čime se perfidno iz fokusa gube savremene granice Bosne i Hercegovine.
Urbani razvoj Neum suštinski počinje tek krajem 70-tih i početkom 80-tih. Dakle, Neum onakav kakav je danas je isključivo bosansko-hercegovački grad, napravljen po mjeri bosansko-hercegovačkih vlasti i od bosansko-hercegovačkog novca. „Afera Neum“ o kojoj je pisano na sve strane na zalasku socijalističkog društvenog sistema dovoljno to ilustruje. Neum je do tada bio tek puko seoce, mjesna zajednica pripojena Općini Čapljina. To nisu magloviti podaci, još uvijek su dostupni i provjerljivi. Mostarski novinar, u to vrijeme dopisnik beogradske Politike Ekspres Fazlija Hebibović, koji je među prvima obznanio fakte o tome kako je izgrađen današnji Neum još uvijek čuvao sve tekstove, sinopsise i bilješke. A sve je počelo nakon zemljotresa u nevesinjskom gornjem polju 1979.g. Radnička klasa kao pomoć nastradalima, „dobrovoljno“ je kao pomoć nastradalima izdvajala 1% od ličnog dohotka. Kamioni sa građevinskim materijalom nerijetko su na ulazi u Nevesinje dobijali sasvim drugačije naloge na kojima je dopisivana krajnja destinacija Neum. „Imao sam pismene izjave i materijalne dokaze o tome. Nakon prvih tekstova bio sam dobio zabranu rada iz republičkog vrha, ali su me iz redakcije uspjeli vratiti na posao. U isto to vrijeme otvarane su slične afere i u Srbiji i u Hrvatskoj. O njima se nije pisalo. Republičke vlasti su tim činjenicama nastojale otupiti oštricu našeg izvještavanja. Mislim da je vrlo malo kuća i štala u Nevesinju obnovljeno. Sjećam se kad je odbornik Skupštine opštine Nevesinje Rašid Čagalj otvoreno rekao da će nastradati nevesinjske dahije. To sam stavio i kao naslov teksta. Prozvao je sve čelnike u Nevesinju. On je tada nabrojio sve podatke kome je dat građevinski materijal, a nije trebalo. Sabirni centar za građevinski materijal bio je na stadionu u Nevesinju i bilo je slučajeva da je i odatle materijal odvožen za Neum. Vozači su mi davali originalne naloge. Zbog izvještavanja 13.8. 1980.g. sam premlaćen na sred Nevesinja. Zanimljivo je da niko ništa nije vidio i niko ništa nije htio posvjedočiti. Sav krvav prebačen sam u bolnicu. Tek navečer sam došao sebi. Kad su moje kolege iz beogradske redakcije došle u posjetu na bolničkoj recepciji tražili su prijemnu knjigu, ali u njoj nigdje nije bilo tog 13. Poslije sam se vrtio u Mostar gdje sam se liječio.“, prisjetio se Hebibović.
Stav, broj 130/godina III/ Sarajevo 31.8.2017. str 10, 11, 12, 13,
